nedjelja, 31. siječnja 2016.

Noch stabla za FoW, Bolt Action...



Modeli 28mm

Modeli 15mm (možda premali, ali nema veze).

Ništa posebno nisam napravio...
Nekoliko Noch stabala, 5 MDF baza i evo još malo terena za FoW ili recimo Bolt action.

 Topola (Pappel)

 Jela (Fichten)

Žalosna vrba (Trauerweide)

Borovi

Artizan 28mm modeli ispred stabala. Modele nisam bojao ja.

FoW modeli i u pozadini stabla...

 Usporedivši visinu modela (18mm) i stabala (vrba-80mm, jela 120mm, borovi 45-60mm) dolazimo do normalne visine stabala...
Recimo da je visina ljudi od 1,8m normalna, borovi su ok za ovo mjerilo, žalosna vrba može narasti do 15m, topola čak do 35m, a dok je jela jedino malo viša nego u prirodi...

 Još jednom usporedbe FoW modela i borova...


T.

ponedjeljak, 25. siječnja 2016.

Trening u Sloboštini

 ...(pripreme za MW turnir u Ljubljani)

Slika 01 – Edo iz šume izvozi komandnog Shermana, a Ivan navija da ne dobije 1 na kockici čime bi se tenk zaglavio. Taj tenk nije nešto napravio u igri… Slika pokazuje kako su međusobno jedan drugoga bodrili…

Dva tjedna nakon odigrane bitke u Lekeniku, protivnici su došli na uzvrat u Sloboštinu (kvart u Novom Zagrebu).
Moja zadnja lista sa Ger pionirima nije bila loša, ali sada smo igrali 2 protiv 2 pa sam puno toga trebao izmijeniti. Svom klincu sam napravio Recon listu što znači da sam svoju pješadijsku listu morao jako rezati…

Ostavio sam jedan puni vod pionira, drugi vod sam smanjio na 7 baza, vod sa 3 AT topa od 7,5cm je smanjen na 2 topa, vod teških AA topova je smanjen sa 2 na 1 top, izbačeni su aa topovi, mali Nebeli… ostavio sam avion. Imao sam samo 4 voda…
Sinu sam složio vod sa 4x PzII L Luchs (komanda i jedan vod), zatim vod Panharda (3 kom.),   2x SdKfz 231 (8-rad), 2x SdKfz 7/2 (3cm) i na kraju 2 Panthera…

Protivnici su imali sve što i zadnji put. Samo je Edo izbacio Recon tim i umjesto njega je stavio avion (3 kockice).

Misija: Hold the Line


Slika 02 – Teren je nešto šareniji… ima dosta ceste i živica, čak 3 brda, nešto šume… svi ovi izrezani zeleni komadi tkanine predstavljaju konsilani teren.
Odabrao sam lijevu stranu stola samo iz jednog razloga. Radi toga da je protivnicima lakše igrati jer nema puno mjesta oko stola. Odabirom druge strane dobio bih 2 brda za AT topove, jednu šumu na sredini… Nije važno.

Ja sam objektiv postavio u šumu, oko sredine da dobijem što bliže drugi objektiv. Kako mi je jedna jedinica pješadije dosta manja morao sam skratiti liniju obrane.
Drugi objektiv je postavljan maksimalno naprijed, ispred jezera.
Postavljam minska polja ispred lijevog objektiva jer ću ga teže obraniti.

Nažalost, moram napraviti kampf grupu i time smanjiti drugi vod pionira za još nekoliko baza. Sa kampf grupom imamo 10 vodova pa ih se 5 može postaviti na stol. Moj suigrač za sada ignorira ovo postavljanje jedinica i igra tenkove (WoT) na kompu…

Slika 03 – Svi osim mene… protivnici već pola sata razmišljaju gdje postaviti svoje jedinice…

Slika 04 – Protivnici su se odlučili za pokret. Ivan pomiče T-34 tenkove at-the-double… Cilj je blokirati meni izbacivanje AT topova od 7,5cm iz zasjede, tj. izbacivanje topova na brdo čime bi imali pregled skoro cijelog terena.

Kako sam malo fotkao, bilješke su isto šture… pišem po sjećanju… isto tako ne mogu biti siguran što je odigrano u kojem potezu osim ako to ne vidim po velikoj kockici na brdu skroz lijevo.
U prvom potezu protivnici nisu napravili bilo što osim kretanja i to uglavnom at-the-double.

Ja sam zagrizao mamac i iz zasjede izbacujem AT vod sa 2 topa. Pucam sa čak 8 kockica i postižem samo 3 hita na 3+, pa neki save i na kraju pucanja uništen samo jedan T-34. Avion isto dolazi, poklapam 4 T-34 i 1 Sherman… taj Sherman i ostala 2 iz voda otvaraju obrambenu paljbu iz AA mitraljeza, ruše jedan avion… Postižem 3 hita, pa re-rol jer imam samo jedan avion… i uništavam samo 1 T-34.
Na kraju prvog poteza mogu biti jako nezadovoljan napravljenim. Uništio sam samo 2 tenka.

Protivnici se polako pomiču prema bližem objektivu. Ivan je iza živice (bocage) postavio 3 breakthrough samohodna topa (SU-122) i već u drugom potezu ostajem bez jedne baze pionira. Mali Recon timovi mi dižu GtG pa Su-122 ukopane pionire gađa na 6 sa isto toliko kockica. Također pucaju i Shermani, pješadija je pinana.
Iako mi prvih nekoliko poteza avion dolazi gađam T-34 koji mi u ovom trenutku nisu smetnja. Tek sam u trećem potezu gađao SU-122… range in na 2+ jer su iza živice, pored kuće… onda hit na 4+, save i nema FP testa, tj. za moje Štuke je FP 1+.

Slika 05 – Ivan pomiče svoje T-34 tenkove bliže objektivima. Protivnici su jako oprezni i moram priznati, odlično usklađeni. Sve dobro dogovaraju, paze sa čime će pucati, što će gdje pomaknuti…
U mom drugom potezu dolazi Štuka, Edo je pokušava presresti svojim avionom i srećom ne uspijeva. Template pokriva 4 T-34. Jednog uništava, iz jednog bježi posada.

Slika 06 – Protivnici pažljivo mjere, laserskim pokazivačem više puta provjeravaju da li su dobro sakrili tenkove… U sredini se vidi velika gužva tenkova. SU-122 ponovo pucaju na pionire i ovaj put skidam 3 baze sa stola.


Slika 07 – T-34 su se prvi odlučili za assault. Nema obrambene vatre mojih topova koje Edo nije uspio zakloniti dimom. U assaultu mi gine jedna baza, pa moj kontra-napad i gori 1 T-34.
Na red dolazi moj potez. Pucam PaKovima 40 i bušim jednog Shermana i jednu trideset četvorku. Obadva vozila SdKfz 7/2 pucaju i postižu 8 hitova na T-34 tenkove (AT 6, FP 4+). Jedan tenk baca jedinicu, prolazim FP i zapaljen je. Puca i velika osamdeset osmica; još jedan T-34 gori, dva su bez posade… Ivan baca moral za vod T trideset četvorki. Prolazi ga.
Vidi se plamen iz jednog SU-122.

Imam točno pola voda pionira i znam da neće preživjeti sljedeći potez. Odlučujem se za napad na dva tenka bez posade. Jedan Sherman baca 5 obrambenih kockica čime ima malu šansu da me pina u napadu, ali ništa ne radi. Zarobio sam bliži T-34 nakon čega se vraćam na početnu poziciju. Ivan ponovo baca za moral tog voda i opet ga prolazi.
Na ovaj ludi i možda nepotrebni assault se nisam odlučio samo tako. Znao sam da ću sigurno uništiti jedan T-34 čime ću možda ostatak voda natjerati na povlačenje. Ako bi se povukli T-34 ja bih mogao sa drugim vodom napustiti objektiv i zaletjeti se prema ovom koji je skoro pa nebranjen.

Slika 08 – SU-122 mi uništavaju još dvije baze pješadije, Shermani još dvije, a komanda sramotno bježi…
Shermani su na objektivu… Jedina moja šansa da bar na potez poništim zauzimanje objektiva je mali SdKfz 7/2, ali nažalost uništen je. Ovime je igra gotova mada pokušavam sve što mogu…
Dolazi mi jedna rezerva i odlučujem se naravno na dva Panthera. Avioni ne dolaze kada je najpotrebnije.

Slika 09 - Pantheri uništavaju jednog Shermana i to je nedovoljno. Osamdeset osmica uništava još nešto… Sa drugim vodom pionira jurišam na T-34 i uništavam ga. Sa komandom teške osamdeset osmice jurišam na drugi T-34 kojem se u obrani pridružuje jedan Sherman pa kupim 8 ili 9 hitova… komanda gine. Sada je igra stvarno gotova. Izgubio sam 6:1.

Nakon ove partije mogu izvesti određene zaključke:
1 – Sa jednim i pol vodom pješadije ne mogu držati dva objektiva, kamoli 3 da smo slučajno izvukli takvu misiju.
2 – Dva oslabljena AT voda se mogu lako zaobilaziti i jako je važno pješadiju ojačati sa pokojim AT topom u obrani.
3 – Rezervu sam izbacio prebrzo iako sam imao odličnu šansu uništiti vod T-34 već u prvom potezu čime bi igra bila puno neizvjesnija.
4 – Umjesto puno malih vodova bolje bi bilo da sam imao nekoliko jačih. Pantheri bi vjerojatno odlučili partiju da su došli potez ranije. Da su slučajno oni započeli igru tko zna…

Na kraju čestitam protivnicima. Moj suigrač je otišao na spavanje i nije dočekao da mu se u igri pojave tenkovi.
Bitka je trajala više od 4 sata što je i logično jer nismo igrali 1 na 1. Djelomično je to radi nepoznavanja pravila, a dijelom radi toga što sporije igramo…

U svakom slučaju, odigrali smo u mjesec dana više bitaka nego u zadnjih pola godine…

Slika 10 – Dok se Edo trudi sakriti svoje Shermane, Ivan fotka mačku, a Robi naganja tenkove na kompu.

Tom

četvrtak, 21. siječnja 2016.

Jagdtiger (Otto Carius)



Slika 01 – Otto Carius (viri iz kupole) i ostatak elitne posade negdje na pauzi između dvije bitke…
Naučio sam da veliki zoom nije dobar jer otkriva previše pogrešaka.
Pogledajte dekale. Vidite da na broju «201» nedostaje dio jedinice. Taj dio nije otpao ili negdje nestao, one se znalački uvukao ispod naljepnice (ovaj dio je predviđen za neku žešću psovku)……

   Uvod:
Listu sa Jagdtigrovima vodim već dugo. Možda više od dvije godine i sve to vrijeme igram sa polu-obojanim modelima.
Odlučio sam se ove godine malo više aktivirati po pitanju bojanja, a ispod ovog teksta možete vidjeti rezultat(e).

Staviti nekoliko slika, i možda pokoju informaciju mi je bilo premalo. Stoga sam kopirao tekst o 512. jedinici teških tenkova, kao i tekst o jednom od najboljih tenkista drugog svjetskog rata, O. Cariusu.

Još sam dodao usporedbu između Jagdtigra i ostalih WW2 teškaša, zatim karakteristike iz FoW-a za te grdosije… Možda jednom...

   Malo o samom modelu i bojanju:
BF model nije loš. Lako sam ga zalijepio, bez previše turpijanja… Po tenku sam rasporedio posadu… kako se meni svidjelo.

Neke dijelove sam «oštetio», neke otrgnuo…
Na cijev sam zalijepio platno od green stuffa…

Iako sam već godinama početnik u bojanju i ne dižem se ni malo iznad toga, planirao sam napraviti jednostavni tutorial bojanja. Prvih par faza sam odradio kako treba i tada se desio problem sa diskom na PC-u. Izbrisao je cijeli direktorij sa svim do sada objavljenim materijalima kao i onima u pripremi. Izgubio sam sve crteže i fotografije pa tako i ove od Jagdtigra. Odustao sam od tutoriala i to vjerojatno na vašu radost jer sada ne morate gledati blentave poteze kistom po lijepom modelu.
Napravio sam sve što treba. Krenuo sam sa bojanjem, tj. prvo je bilo premazivanje tenka crnim prajmerom. Prajmer sam nanosio u 3 faze od kojih je prva bila otprilike pola prajmera, pola vode, pa dodavanje malo više prajmera u drugoj fazi i još više u trećoj. Sušenje između faza je trajalo kratko jer sam sve radio ispod lampe koja dobro grije, a i voda je brzo isparila.

Sljedećih nekoliko dana sam potrošio u nanošenju 10, 20+ nijansi sive preko crnog prajmera. Prvo je išla kombinacija crne, crno-sive i vode. Zatim sve to uz malo neke svjetlije sive… i  tako danima sve dok nisam dobio odgovarajuću boju tenka. Nisam sa svim nijansama prelazio sve dijelove. Uvijek sam pazio da ostane vidljivo bar malo od prošle boje.
Nakon potrošenih dana i dana, odlučio sam sve jako ubrzati ili kompletno zajebati. Napravio sam boju u kombinaciji svjetlo sive, malo bijele i jako puno vode. Nešto kao sivo-bijeli wash. Nije bijelo-sivi jer ima puno više sive nego bijele. Premazao sam cijeli tenk i rezultat je bio poražavajući. Nova boja je «pregazila» postojeću, makar je bila jako razrijeđena vodom. Ništa, ostavio sam model da se suši do jutra. Ujutro je sve izgledalo puno bolje… da ne kažem odlično.
Dodatno prljanje bijele površine uljem i naftom…
Znam da će stručnjacima bojanja i majstorima WW2 perioda (kako modela, tako i boja, kamuflaža) ova moja ushićenost zvučati pretjeranom… Što mogu, skroman sam što se tiče moje bojačke vještine pa me ovakav rezultat veseli…

Dalje se bacam na bojanje gusjenica i kotača smeđe-crvenim prajmerom. Onda preko toga ide jako razrijeđena sivo-crna boja… metalik-siva, opet neki crni wash…
U međuvremenu bojam kotače i sve ostalo smješteno između gusjenica. Koristim neke smeđe boje, puno nijansi…
Kasnije uređenje auspuha, šatorskog krila… nekih dodataka po tenku…

Sljedeći korak je lijepljenje dekala. To do sada nisam radio. Pripremio sam hrpetinu Vallejo proizvoda za pripremu, pa premazivanje…
Dekale sam natopio u mlakoj vodi, skinuo sam ih sa podloge, stavio na predviđeno mjesto, poravnao i… jedan rub se nekako uvukao ispod naljepnice. Skidam naljepnicu, stavljam je u vodu i poravnavam, lijepim na velikog tigra… opet isto… ludim u sebi, ali ostavljam kako je… lijepim ostale naljepnice. Gledam i nije tako loše. U međuvremenu odigram partiju tenkove na kompu (WoT) i to sa Jagdtigrom… Vraćam se i premazujem dekale nečime i sve userem. Dekale se zgužvaju i nema šanse da ih vratim na mjesto. Skidam jednu naljepnicu, opet močim u vodi, vraćam na tigra… ma nema šanse da se zalijepi kako treba. Ponavljam postupak nekoliko puta, naljepnica se gužva i savija na sve strane… pijem pivo i gledam to sranje od naljepnica kako me zajebava. Ostale naljepnice ne diram. Vraćam se ponovo na ovu zgužvanu, lijepo je izvadim iz vode i stavljam na tigra. Čim dodirne stranicu sva se nekako preklopi i nabora… gledam naljepnicu, gledam sat i pitam se jesam li normalan. Dvadeset minuta se zajebavati sa ovim sranjem koje neće slušati… totalno popizdim, skidam naljepnicu, gužvam je sa užitkom i bacam u smeće. Smiren i sretan gledam tigra, lagano ga uzimam i stavljam negdje sa strane. Živce smirujem novom količinom piva i filmom bez sadržaja…

Red je došao da se oboja Carius i njegova elitna posada. Opet krećem od tamnije prema svjetlijoj boji. Rubove uniformi i kapa naglašavam još svjetlijom bojom. Bojam lice sa 2-3 nijanse za boju kože, odgovarajući wash…
Bojam remenje i futrole za pištolje u smeđu, pa malo svjetlija, opet wash…
Iako Carius i njegova posada nisu pripadali SS-u, na rukavima crtam trake (crno-bijelo-crno) na kojima bi trebalo pisati ime postrojbe… kako je ovo bilo teško. Izgubio sam pola kile radi isparavanja vode u obliku znoja na čelu, i povećao sam si dioptriju pokušavajući izvući bijele crtice… Ajde, i ovaj dio je gotov.

Bojanje neke opreme, šatorskog krila, minimalno prljanje oznaka… i gotovo. Ne mogu više iako sam mislio napraviti još ponešto.
Mislio sam staviti Vallejo pumice kao nanos snijega na gusjenice, mislio sam pobacati malo blata (pigmenta) po stranicama tenka i kotačima… Mislio sam sjaj gusjenica popraviti grafitnom olovkom…

Nije važno. Poslikao sam Jagdtigra, pa njega i braću mu (ostala dva velika tigra). Sav sretan lijepim ovo na blog (samo radi pripreme) jer nema objave dok sav materijal bude gotov… Lijepim tek dvije slike na Facebook i evo, nekima se sviđa. To je vjerojatno najbolja nagrada za moj trud, a nije da nisam dao sve od sebe…

Sada nekoliko fotki kojima nisam toliko oduševljen. Trebao sam kupiti novi foto-aparat, ali smo kupili veliki TV, a moj džeparac ode na… Ode na nešto...


Slika 02 – Završni izgled gusjenica i kotača mada se ne vidi baš najbolje. Gusjenice nisu pretjerano sjajne, kotači nisu pretjerano prljavi jer se ovo teško vozilo kretalo više kroz snijeg, a manje kroz blato. Vidi se smeđa boja kotača, sjajni vanjski rub… Možda je trebao još jedan crni wash preko svega…

 
Slika 03 – Jagdtiger i posada… Sve bolje se vidi. Greške zanemarite…

Slika 04 – Na slici se mogu vidjeti detalji bojanja tenka sa 10, 15 ili više nijansi sive boje… Bijeli wash je sve to djelomično sakrio… Vide se točkice recimo blata, ustvari sitne kapljice nastale prilikom bojanja šatorskog krila koje prekriva veći dio topovske cijevi.

Slika 05 – Primjećujete li sada «savršeno» nalijepljene dekale?

Slika 06 – Detalj zadnjeg dijela JTigra. Granata je bojana posebnom pažnjom…

Slika 07 – na desnoj strani tenka nema broja «201» jer je radi djelomičnog gubljenja živaca završio u smeću…

Slika 08 – Otto Carius djeluje zabrinuto mada za to nema razloga. Vrijeme nije pogodno za let imperijalističkih aviona, cesta je dobra, goriva ima, posada je raspoložena i spremna…


Slika 09 – Velike mačke na raskrižju… Pitanje je da li samo uništiti neprijatelja ili usput otići na kavu u Pariz.




Slika 10 – Netko je gadno zajebao kamuflažu…


   Malo o povijesti:

512th Heavy Panzerjäger Battalion
The 512th Heavy Panzerjäger Battalion (Schwere Panzerjäger-Abteilung 512.) was a tank destroyer unit of the Wehrmacht active during the closing months of World War II. It was one of only two units to be equipped with heavy Jagdtiger tank destroyers, and served on the Western Front.

The battalion was formed at Döllersheim on 11 February 1945 from elements of the veteran 424th Heavy Panzer Battalion. The 424th, previously numbered the 501st, had been one of the first German heavy tank battalions to be formed, and had fought in Africa and on the Eastern Front. It received its first Jagdtigers on 16 February; by 13 March, it had been brought up to a strength of 20 vehicles in two companies, with the 3rd Company made up of personnel transferred from the 511th Heavy Panzer Battalion. The Jagdtiger was the heaviest armoured fighting vehicle produced during the war, mounting a 128 mm main gun inside a 72-tonne chassis. However, it was severely underpowered, mounting an engine originally designed for the 57-tonne Tiger I, and which had already been found inadequate even for that vehicle. It was only produced in very small numbers - around 80 were built - and would only be issued to two units; the 512th and the 653rd Heavy Panzerjäger Battalion.

Battle of Remagen
On 21 March, the battalion was assigned to LIII Corps and committed to the Battle of Remagen. Illustrating the difficulties German forces faced in getting their armor to the front, it took ten days to bring the first five Jagdtigers of the 2nd company 512th Heavy Panzerjäger Battalion to the front due to communications breakdowns and the threat from fighter-bombers. The 1st Company lost four Jagdtigers in rearguard actions, three due to mechanical breakdowns. When they finally engaged the American armor around Herborn, Jagdtigers were able to attack U.S. tanks at up to 3 kilometers (1.9 mi) and reported destroying 30. By the end of the month it was reduced to a strength of 13 Jagdtigers. During April, the 1st and 2nd companies were destroyed in the Ruhr Pocket, while the 3rd Company was lost during fighting in the Harz mountains.

The commander of the 2nd Company was Oberleutnant Otto Carius, one of the most successful tank commanders of the war.

Jagdtiger (https://en.wikipedia.org/wiki/Jagdtiger)

Jagdtiger s/n 305020, while displayed at the U.S. Army Ordnance Museum's former site at Aberdeen, Maryland (2008)

Jagdtiger ("Hunting Tiger") is the common name of a German heavy tank destroyer of World War II. The official German designation was Panzerjäger Tiger Ausf. B as it was based on a lengthened Tiger II chassis. The ordnance inventory designation was Sd. Kfz. 186. The 71-tonne Jagdtiger was the heaviest armored fighting vehicle used operationally during World War II and is the heaviest armored vehicle of any type to achieve series production. The vehicle carried a 128 mm PaK 44 L/55 main gun, capable of out-ranging and defeating any fielded Allied tank. It saw service in small numbers from late 1944 to the end of the war on both the Western and Eastern Front. Tiger ace Otto Carius commanded a company of Jagdtigers. His post-war memoir provides a rare combat history of the Jagdtigers that were under his command. Although 150 were ordered, only between 77 and 88 were produced. Due to an excessive weight, the Jagdtiger was continuously plagued with mechanical problems. Today, three Jagdtigers survive in museums.

Combat history
Main articles: 512th Heavy Panzerjäger Battalion and 653rd Heavy Panzerjäger Battalion
Only two heavy antitank battalions (schwere Panzerjäger-Abteilung), numbered 512 and 653, were equipped with Jagdtigers, with the first vehicles reaching the units in September 1944. About 20% were lost in combat; most were destroyed by their own crews when abandoned, chiefly due to mechanical breakdowns or lack of fuel in the desperate final stages of the war.

The gun used two-part ammunition, which meant that two loaders were used to insert the projectile and the cased propelling charge separately.

Tiger ace Otto Carius commanded the second of three companies of Jagdtigers in Panzerjagerabteilung 512. His memoir Tigers in the Mud provides a rare combat history of the ten Jagdtigers under his command. He states that Jagdtigers were not utilized to their full potential due to several factors: Among them that Allied air supremacy made it difficult to move, the massive gun needed to be re-calibrated from jarring after traveling off-road for even short distances. The vehicle was slow, and transmissions and differentials broke down easily because the whole 72 tonne vehicle needed to rotate to traverse the gun. The massive gun had to be locked down, otherwise mounting brackets would have worn too much for accurate firing. Also, a crew member had to exit the vehicle in combat and unlock the gun before firing.However, he also recorded that a 128 mm projectile went through all the walls of a house and destroyed an American tank behind it.

Insufficient crew training and poor morale was the biggest problem for Jagdtiger crews under Carius' command. At the Ruhr pocket, two Jagdtiger commanders failed to attack an American armored column about 1.5 km (1 mile) away in daylight for fear of attracting an air attack, even though the Jagdtigers were well camouflaged. Both vehicles broke down while hurriedly withdrawing through fear of an air attack that did not come, and one was then destroyed by the crew. To prevent such a disaster at Siegen, Carius himself dug in on high ground. An approaching American armored column avoided the prepared ambush because German civilians warned them of it. Later, one of his vehicles fell into a bomb crater at night and was disabled, and another was lost to a Panzerfaust attack by friendly Volkssturm troops who had never seen a Jagdtiger before.

Near Unna, one Jagdtiger climbed a hill to attack five American tanks 600 meters away and below; two withdrew and the other three opened fire. The Jagdtiger took several hits, but American projectiles could not penetrate the 250 mm (9.8 in) frontal armor. However, the inexperienced German commander lost his nerve and turned around instead of backing down, exposed the thinner side armor, which was eventually penetrated and all six crew members were lost. Carius wrote that it was useless when crews were not trained or experienced enough to have the thick frontal armor facing the enemy at all times.

When unable to escape the Ruhr pocket, Carius ordered the guns of the remaining Jagdtigers destroyed and surrendered to American forces. The 10 Jagdtigers of 2nd Company, Panzerjagerabteilung 512 destroyed one American tank for one Jagdtiger lost to combat, one lost to friendly fire, and eight others lost to breakdown or destroyed by their crews to prevent capture.

On 17 January 1945, two Jagdtigers used by XIV Corps engaged a bunker line in support of infantry near Auenheim. On 18 January, they attacked four secure bunkers at 1,000 meters. The armored cupola of one bunker burned out after two shots. A Sherman attacking in a counter-thrust was set afire by explosive shells. The total combat included 46 explosive shells and 10 anti-tank shells, with no losses to the Jagdtigers.

During April 1945, s.Pz.Jäg.Abt.512 saw a great deal of action, especially on 9 April, where the 1st company engaged an Allied column of Sherman tanks and trucks from hull-down positions, and destroyed 11 tanks and over 30 unarmored or lightly armored targets, with some of the enemy tanks having been knocked out from a distance of more than 4,000 m. The combat unit only lost one Jagdtiger in this incident as Allied ground attack P-47 fighters appeared. During the next couple of days, the 1st company destroyed a further five Sherman tanks before having to surrender at Iserlohn. Meanwhile, the 2nd company still fought on, but with little result. On 15 April 1945, the unit surrendered at Schillerplatz in Iserlohn without fighting.


Otto Carius (27 May 1922 – 24 January 2015) was a German tank ace within the German Army who fought during World War II and was credited with destroying more than 150 tanks. He was a recipient of the Knight's Cross of the Iron Cross with Oak Leaves (German: Ritterkreuz des Eisernen Kreuzes mit Eichenlaub). The Knight's Cross of the Iron Cross and its higher grade Oak Leaves were awarded to recognise extreme battlefield bravery or successful military leadership.

Early in the war, the slightly built Carius was rejected twice for military service for being underweight. However, he was eventually enlisted and initially served in the infantry, before volunteering for the Panzer branch.

In 1943, Carius transferred to the 502nd Heavy Panzer Battalion (schwere Panzer-Abteilung 502). He was severely wounded on 24 July 1944 while reconnoitering a village on a motorcycle. Until that day, he was unofficially running the 2nd Company of the 502nd. He officially became commander of 2nd Company on the day he was shot through the leg and arm, with four more wounds in the back and one the neck. When he recovered, he became commander of a Jagdtiger company of the 512th Heavy Antitank Battalion (schwere Panzerjägerabteilung) at the beginning of 1945. On 8 March 1945, 2nd Company was directed to the front line near Siegburg, where it took part in the defense of the River Rhine and eventually surrendered to the United States Army on 15 April 1945.

utorak, 19. siječnja 2016.

Gostujuća igra: "In Her Majesty's Name"





Rešili smo da probamo jednu novu igru sa 28mm figuricama: In Her Majesty's Name.
Figurice za ovu igru smo videli još na ETC u Novom Sadu kod jednog igrača iz Rumunije. Dorianu i meni su se odmah dopale. Kako Dorian već ima puno lepih terena za slične igre, trebale su nam samo još dve "bande" za ovaj Steampunk skirmish, kockice D10 i knjiga pravila. Nažalost, ove figurice mesecima nisu uspele da dođu na red za bojenje, od silnih strelkovih i tankovih... Međutim, došao je red i na njih. 

Druga polovina 19. veka je sama po sebi interesantna. Veliike sile ali i mali - veliki ljudi kao što su Šerlok Holms, Kapetan Nemo i mnogi drugi, kao i  gomila pronalazaka za ratne i mirnodopske svrhe daju puno mogućnosti za igru. Ko ima vremena može da pročita strip/odgleda film "Liga izuzetnih Džentlmena" da ga malo uvede u ovaj svet. 

Figurice su jednostavno prelepe. Dorian je majstorski obojio nekoliko "vojski" ili "bandi" (ne znam koji je izraz pravilniji):  The Society of Thule,  Lord Curr's Company i The Servants of Ra dok sam ja uživao bojeći Brick Lane Commune. Jedna kutiija sa "vojskom" je dovoljna jednom igraču za igru. Likovi u kutiji imaju takvo naoružanje i specijalne osobine da svaka kutija ima oko 250 poena. Dorian je za idući put predložio da probamo igru sa manjim brojem poena pa ćemo neke figurice izostaviti. Tipična vojska od 250 poena ima oko 10 figurica. Za sada u ponudi izdavača ima desetak različitih vojski ali u knjizi pravila postoji formula po kojoj svako može da napravi svoju vojsku po želji. Različitih figurica u 28mm ima puno na internetu, pa ko voli nek izvoli.

Knjiga pravila je lepo napisana ali je Dorian, koji ima iskustva sa ovakvim igrama, uspeo da je sažme na svega nekoliko strana što nam je mnogo olakšalo igru. Pored toga, napravio je korisne tabele za sve vojske koje imamo na raspolaganju pa je igranje bilo mnogo udobnije i lakše. Ovo je moj prvi susret sa desetostranom "kockicom" D10 i u prvo vreme sam je bacao "bez razumevanja" ali sad vidim da uopšte nije teško. Pravila su sama po sebi logična i intuitivna, mada iskrsne i poneka nedorečenost i poneko zastarelo rešenje. Jedno od zastarelih rešenja je da igrač treba "od oka" da odredi da li ima domet sa svojim oružjem pa ako pogreši u proceni onda nije u mogućnosti da puca. Mi smo to izbacili i merili smo domet kako je uobičajeno metarskom trakom.

Igra u tri igrača bila je izuzetno zabavna i to je takođe bilo nešto sasvim novo za mene. Izabrali smo interesantnu misiju, u kojoj se na početku igre, na sredini table, postavlja golub pismonoša koji se na kraju movement faze pomera određeni broj inča u određenom smeru (oba se određuju kockom). Igrač koji uspe da uhvati goluba i odnese u svoju deployment tačku dobija 20 poena i time se igra završava. Poeni se, onako usput, dobijaju i tako što se ubijaju neprijateljski vojnici pa svaki ubijeni protivnički vojnik nosi dva poena a "general" pet poena. To nije sve - ako golub pobegne sa table, svi igrači gube!

 Počeli smo tako što smo se sva trojica postavili na jednoj stranici stola 4x4 stope. Meni deployment baš nije išao na ruku jer sam se našao između dve vatre. Ali hrabri komunari nisu se toga uplašili. 
slika IHMNH1

Golub pismonoša je nekako najviše išao prema Dorianovoj družini a posle je krenuo nekako između moje i njegove družine. Bez nekog dogovaranja, obojica smo rešili da ubijemo goluba da bi ga lakše uhvatili i sprečili da pobegne sa stola. Međutim, to nije bio nimalo lako. 
 slika IHMN2

Ja sam uradio nešto što po pravilu nije pametno a to je da podelim vojsku na dve grupe. Zamislio sam da grupa sa puškama iz daljine puca na Milanove Egipćane a da moji brzi "batinaši" jurišaju na pticu i Dorianove avanturiste.
 slika IHMN3

Milanovi Egipćani imaju sofisticirane oficire i obične vojnike koji su dobri za blisku borbu. Većina vojnika se ustremila na mene ali su neki krenuli i prema Dorianu i ptici preko centralne zgrade.
 slika IHMN4

Na tabli su se razvila dva mala bojišta. Jedno je bilo u blizini ptice koju je Dorian u jednom trenutku upucao...
 slika IHMN5

...a drugo je bilo u blizini moje deployment zone jer Milanovi Egipćani  nisu imali šta da čekaju nego su jurišali na komunare uzvikujući raznovrsne uvrede.
 slika IHMN6

Ključni trenutak u partiji bio je kada je jedan hrabri anarhokomunista uhvatio pticu i krenuo trkom prema svojim drugovima.
 slika IHMN7

Ovde smo došli i do jednog trenutka koji nije definisan u pravilima pa ćemo ga ubuduće definisati precizno sami. Ovaj put pretpostavili smo da figurica u jednom kretanju može da prođe pored goluba sa kojim nije bila u base contact i nastavi kretanje do kraja. Da li bi recimo figurica mogla da preda goluba sledećoj figurici koja se još uvek nije kretala? To ćemo verovatno usvojiti za neku sledeću partiju. 
Nažalost, hrabri komunar je ubrzo pao smrću hrabrih ali je Lenjin lično preuzeo dragocenog goluba. Milanovi Egipćani tada kreću svom snagom na hrabre komunare. Dorianovi avanturisti kao da su na trenutak zastali videvši dve fanatične frakcije koje su licima iskrivljenih od besa uletele u grčevitu borbu.
 slika IHMN8

Uz velike gubitke ali i stihove Internacionale, koju su spontano zapevali, preživeli proleteri su goluba pismonošu odneli u svoju tajnu bazu. Tamo su otkrili da je golub nosio poruku sa imenima ubačenih agenata Njenog Veličanstva u redove komunara. Narodni sud će umeti da kazni ove izdajnike. Revolucija se bliži!

Obična partija sa dva igrača traje oko 45 minuta ali je ova partija trajala preko dva i po sata. Bilo nam je lepo, nismo žurili, jelo se, pilo se, pričali smo i smejali se. Proučavali smo pravila i privikavali se na njih. Bilo je puno sitnih događaja koje će svaki igrač zapamtiti. Ja sam zapamtio događaj kada je jedan komunar pesnicom (shotgun se ne može koristiti u bliskoj borbi) tako jako zveknuo jednog protivnika da ga je na mestu ubio. Žikica Jovanović Španac je gotovo snajperskim pogotkom ubio jednog protivnika ali je ubrzo i sam pao posečen strašnim mačem Egipatskog generala. Roza Luksemburg nije imala sreće sa Molotovljevim koktelima ali je u samoj završnici, kada je to bilo najpotrebnije uspela da ih upotrebi. Jedan komunar koji je bio najviše izložen neprijateljskoj vatri i koji je bio pokošen hicima (Knocket down) uspeo je da savlada bol, da se podigne i zgrabi pticu. Gubici komunara bili su ogromni: od 11 figurica ostalo ih je do kraja svega četiri. Ali i komunari su uspeli da ubiju dosta protivničkih figurica. 
Jedva čekam da ovo igramo ponovo!

napisao Dule

Za gornje slike je odgovoran Milan.


-----------------------------------------------------
Slike Dorianovih bandi (poslikao Dorian)

 
 
 
 
 
 
 
 

ponedjeljak, 18. siječnja 2016.

Teren(i) za 15 i 28mm modele (3. DIO) - Ograda, živica…


Slika 01 – Sve napravljeno



Slika 02
 
Slika 03
 
 Slika 04

Slike 02-04 – Živice koje sam napravio jako jednostavno i brzo…
KORAK 1 – Rezanje i lijepljenje spužvi na MDF daščicu (podlogu, ogradu)
KORAK 2 – Bojanje živice u crnu, tamno smeđu ili tamno zelenu boju…
KORAK 3 – Bojanje svih živica u nešto svjetliju zelenu boju; ne izgledaju sve bazice jednako, ali to je radi boje podloge… Tako živice koje su imale crnu boju za podlogu izgledaju dosta tamnije od recimo živica kojima je podloga bila tamno zelena.
Iza bojanja ide lijepljenje grmića, trave, dodavanje posipa na živicu ili pored nje. Nisu sve živice jednako tretirane.
KORAK 4 – Bojanje nekih dijelova živice još svjetlijom bojom (dva dijela zelene, jedan dio žute, dosta vode).


Slika 05
Slika 06

Slike 05 i 06 – Drvena ograda
KORAK 1 – Pretvaranje komada styrena u drvenu ogradu… rezanje, brušenje i bušenje, oštećivanje, trganje… (20 minuta posla)
KORAK 2 – Lijepljenje ograde vrućim ljepilom za MDF bazu, malo kasnije bojanje ograde smeđim prajmerom, bojanje podloge… (10 min.)
KORAK 3 – Lijepljenje žute spužve sa druge strane ograde. Druga strana ograde je ostala glatka. (2 min.)
KORAK 4 – Bojanje spužve u tamno zelenu boju. (10 min.)
KORAK 5 – Bojanje ograde u smeđu boju, zatim smeđi wash, još nekoliko nijansi smeđe koju sam dosta razrijedio vodom. (10 min.)
KORAK 6 – Bojanje živice u svijetlo zelenu, pa zeleno-žutu (samo pojedini dijelovi)… (10 min.)
KORAK 7 – Lijepljenje grmića, trave… (5 min.)




Slika 07
Slika 08
Slika 09
Slika 10

Slike 07-10 – Ograda i stabla
KORAK 1 – Rezanje komada spruea (ostaci nečega) na komade duljine par cm. Oblikovanje tih komada u kvadratnu ogradu bez ikakvog brušenja… sve je ostalo neravno, grbavo, sa rupama… (20 min.)
KORAK 2 – Lijepljenje tih komada četvrtaste ograde vrućim ljepilom za MDF bazu. Nakon toga sam isto vrućim ljepilom djelomično popunio rupe u ogradi. (10 min.)
KORAK 3 – Bojanje ograde i ostataka ljepila u tamno smeđu boju. (5 min.)
KORAK 4 – Lijepljenje stabala sa obje strane ograde. Stabla su plastično bilje za akvarije sa zlatnim ribicama; žute su boje i izgledaju jako plastično. (10 min.)
KORAK 5 – Bojanje stabala u smeđu, pa zelenu boju… (10 min.)
KORAK 6 – Premazivanje grana sa ljepilom za drvo koje sam razrijedio vodom jer nisam htio imati kuglice ljepila na malim granama. Preko toga sam bacao svijetlo zeleni posip. (20 min.)
KORAK 7 – Bojanje ograde u smeđu, pa smeđi wash, na kraju bojanje ograde u smeđe-narančastu. Bojanje grana u smeđu. Na jedno stablo nisam stavljao lišće pa sam sada na njega stavio neki tamni wash, izgleda kao da ima suhe grane bez lišća. (20 min.)
KORAK 8 – Lijepljenje grmića po bazi, lijepljenje «otpalog» lišća… Dotjerivanje ograde… (10 min.)
KORAK 9 – Bojanje lišća, zeleni wash…

--------------------
Mislio sam napraviti više ograda, zidića… međutim uletile su neke nove ideje, planovi… Kada si ipak dam još malo vremena, ovdje ću postaviti slike tih novih ograda.

Kod nekih ograda sam pokušao napisati koliko vremena sam potrošio za pojedinu fazu. Više vremena ide na odabir i miješanje boje, pranje kista i pripremanje za sljedeći korak nego na sami rad. Osim toga, nekada na sljedeći korak treba čekati satima. Kada se spužva dobro natopi bojom onda nema diranja te spužve sljedećih nekoliko sati.
Zato paralelno radim nekoliko ovakvim baza pa sve ide puno brže.

Umjesto ovog izrezivanja i spajanja nekih dijelova drveta, plastike i spužve lakše je sve nacrtati i izrezati iz MDF-a. Nakon toga se samo pojedini dijelovi spoje i obojaju. Pokušat ću i to nekom prilikom. Samo da je malo više vremena ;).

T.