subota, 11. rujna 2021.

Posjet Muzeju

 

     Dok se probijam iz usnulog Zagreba prema istoku razmišljam i ne mogu se sjetiti razloga zašto već dvije godine nisam bio u Pakracu. Pakrac za mene nije tek običan grad u Slavoniji, u Pakracu sam rođen... Treba sjesti u auto i odvesti se stotinjak kilometara dalje.

    Ford klizi praznom autocestom. Bočica vode mi je društvo ovaj put. Sunce lomi oblake probijajući se kroz gustu maglu oko Lonjskog polja dok se Gold bori sa sve agresivnijim lokalnim stanicama. Ne uspijevam otvoriti vrećicu štapića zubima... brzinomjer pokazuje da iako nesvjesno, žurim negdje. Srce se nadjačava s jednolikom zvukom kamiona kojeg zaobilazim. Skrećem za Kutinu i rado ostavljam nekoliko životinjica za cestarinu. Usporavam, ali svejedno promašujem KTC. Nekoliko sitnica mi nedostaje... Zaboravih kupiti u Zg.

    Na kružnom prvo skretanje za Pakrac, drugo za kavu u Kutini. Dao sam šansu kavi i nisam požalio. Domaća kava u lijepom ambijentu i neobavezni razgovor s domaćicom s kojom kao da se znam oduvijek... Nažalost, moram dalje... 

    Bočica vode se otkotrljala na pod. Očigledno je da moram potražiti drugog suputnika. Koga? Ne mogu jednostavno ubaciti nekoga u auto, a sam ne želim više biti. Tada se sjetih... 

U Zagrebu razgovaram s mačkama, pokojna baka je pričala cvijeću... Mogu li ostatak puta provesti s krasnom osobom koja me razumije i podržava u svemu? Zašto ne? Mogu li, budući da već zamišljam tu osobu, zamisliti lijepu ženu ugodnog glasa? Naravno da mogu i ne, nisam poludio :). Krećemo tako nas dvoje prema odredištu. Otvaram prozor ne bi li povjeterac donio miris njene kose. Mašta je zeznuta stvar :). Pričamo o vikendu, o stvarima koje nas usrećuju, o sitnicama koje volimo. Usput pokazujem srušene kuće po selima, prisjećam se djetinjstva... Pakračka Poljana, Lipik, Pakrac... vrijeme mi nije prijatelj kada uživam...


    Ford se poslušno zaustavlja u blizini muzeja. Uzimam modele japanskih konjanika i brzim pogledom hvatam slike grada... obnovljene zgrade, mali trg, park... Izgleda lijepo.
Mario, kao pravi domaćin čeka na vratima. Nedostaje samo čokančić rakije... Stisak ruke i krećemo škripavim stepenicama u obilazak...

 



    Idem dalje... još se svašta „mora“ odraditi. Ispucavam zadnje fotke, pozdravljam se i krećem bivšom Štrosmajerovom, Demonjinom i Omladinskom do moje Venecije. Starih borova već godinama nema, nestala je i hrđava ograda u parku... Kuće i pokoja zgrada pokazuju da je ovdje nekada bio rat... fasade su stare, s rupama. Novi park gleda u budućnost... uređen je, idealan za šetnju. Samo Pakra i dalje teče istim smjerom. Na kraju ulice vatrogasni dom, preko puta staro igralište gdje smo satima nabijali loptu kroz ne baš uvijek pokošenu travu. Često su te lopte završavale bez daha u grmovima ruža. Dudovo stablo nisam primijetio. Tko zna da li današnji klinci nakon nogometa jedu bijele plodove dok se vrte na starom ringišpilu...

    Malo kasnije palim lampaše za najdraže. Dodirujem topli mramor uz tihu molitvu i pozdrave... Sjetih se prijatelja koji su otišli mladi. Takav je Pakrac, budi tužna sjećanja. Pored škole samo prolazim... Drugi put ću pješice kroz centar, obećajem.

    Ford poštuje prometne znakove do Lipika. Previše toga još moram usput vidjeti... zašto ne prošetati parkom kao nekada?
    Guste krošnje ispod samih oblaka, sunce ponosno pokazuje park... po sjenama stazom hodam. Pratilja iz auta razigrano leprša oko mene. Sve želi vidjeti, svugdje se fotkati... Park je prazan samo za nas. Dolazimo do bazena, do malog brežuljka. Ruku pružam da se lakše popne, dodir je tako stvaran... Pogled na manje jezero i ribiče. Staza nas vraća do ceste...

    Ista sela do Kutine. Sela sa srušenim kućama iz kojih rastu stabla, u drugima radost života... razigrani konji po dvorištu, gnijezda bez roda... Takva je moja Slavonija.

    Kutina, autoput, Zagreb... Neće ići... Ovo je moja avantura i ne želim je već završiti :). 

    Na kružnom skrećem desno i vozim se desetak minuta prema Gori... stajem na brdašcu i jedem burek. U blizini imanje kao iz snova... dvorište puno zelenila, kućica, mali bor prekrasan u svojoj nesavršenosti. Dok ga gledam iz dvorišta izlazi žena i nosi mi oprano povrće. Glupo odbijam poziv na ručak i rakiju jer... žurim dalje. Za stolom sjedi djevojka zagonetnog osmijeha i zove me da priđem... Dok kao opčinjen idem prema njoj, ona se okrene i ubere sočnu krušku sa obližnjeg stabla. Posljednju krušku samo za mene... Zauzvrat protjerujem strašnog stršljena. Ne pitah je za ime...

    Gold je odsutan, slušam tamburice... nekako pašu. U mislima prolazim dan, dok spuštam se puteljcima prema izlazu za Zagreb.


Tom (2021/09)