utorak, 18. srpnja 2017.

FoW - prva v4 bitka



Utisci o V4 posle prve odigrane partije
1600 poena "Rising Sun" Rusi protiv Japanaca, misija "Annihilation"

Tomislav i ja smo rešili da isprobamo nova V4 pravila za FoW. Pošto je najverovatnije da će na idućem ETC-u u Zagrebu 2018. godine da se igra EW i pošto obojica obožavamo knjigu "Rising Sun", rešili smo da isprobamo stare znance sa novim pravilima. Dogovorili smo se da igramo u 1600 poena. Čim smo poređali svoje vojske shvatio sam da još uvek razmišljamo u V3 formatu. Nismo mi za to krivi, krive su godine napornog igranja.

Tomislav je vodio svoje japanske pešadince uz podršku tri tenka i nešto AT topića i artiljerije. Japanski pešadijski vodovi su veliki i to je za V4 dobro. Generalno, japanska pešadija je po V4 po mom mišljenju na dobitku. Inače se teško ubijaju, a sada beže sa table još teže nego ranije. Ako uopšte ikada pobegnu... Nikuhaku timovi su grozni svakom protivniku bez svake sumnje. Zato su AT topići i artiljerija malobrojni i to im je minus. Vod od dva oruđa je po V4 vrlo ranjiv. Dovoljno je uništiti jedno oruđe i za ceo vod se mora bacati moral. Topovi i artiljerija su po V4 pretrpeli značajne promene. Generalno, meni se te promene sviđaju. Artiljerija je mnogo slabija protiv tenkova a jača protiv svega ostalog (slabiji AT na TA a bolji FP). Ovo deluje približnije pravom ratu.

Pošto ja uglavnom vodim ruske tenkove kojih ima mnogo ispod templejta, moji gubici od neprijateljske teške artiljerije su uvek bili značajni. Sada mogu da igram mnogo slobodnije. Mala oruđa se spašavaju na 3+ bez obzira da li su pucala ili ne. Konkretno, Tom je bacao jako dobro i jedva sam uspeo da mu uništim dva mala topića. Oni su uništili gomilu mojih tenkova. Teška artiljerija se spašava na 4+ bez obzira da li je pucala ili ne. U praksi to znači da je taktička mogućnost "čekaću ga dok se približi da raspalim" izgubljena ali je igra dobila na brzini i krvavosti. Sada će svaki top pucati i na long range i na close range. I sa tim se treba pomiriti. Ja sam to i inače radio. Što se mene tiče, plus za V4.

Moja lista se bazira na T-26. Od kad igram FoW, mislim da sam više igrao sa tim tenkom (i više uživao) nego sa T-34. Ko bi rekao... Čim sam počeo da ređam tenkiće, shvatio sam da mi lista nije optimalna. Trebalo je da uzmem DVE formacije, jednu sa T-26 a drugu sa BT-5 ili drugu pešadijsku sa topićima i to bi bilo odlično. Mislim da ću sa takvom ili sličnom listom igrati u buduće. Ruski su tenkovi a verovatno i ruske pešadijske liste u plusu uz V4. Moj tipičan vod sa 8 tenkova je sada još jači. Što ne znači da ne ginu lako kao i do sada. Ako sam dobro shvatio, sada više nema linije komande već ako želim da izbegnem sve penale, pešadiju i tenkove treba da držim blizu komandira voda i blizu komandira čete. To će značiti da će linija ruske pešadije od jednog kraja table do drugog, verovatno mnogo ređe da se koristi. Što opet znači da će još lakše ginuti. Ruska artiljerija je u takođe na dobitku po V4. To što imam aiming point na početku igre, mnogo znači mojoj conscript atiljeriji. Ako smo dobro shvatili, dovoljno je da jednom range in-ujem i posle sam miran.

Da ne bismo previše komplikovali, i da bismo što pre počeli sa igrom, izabrali smo prvu misiju "Annihilation". Mislim da nismo pogrešili. Ja svakako nisam od onih što će sa 30 tenkova sedeti i čekati. Čak je i Tom sa svoja tri tenkića hrabro napadao. Gubici su bili veliki sa obe strane, sad već ne znam ni koliko sam vodova izgubio. Mislim da sam izgubio dva ili tri voda od 8. Tom je izgubio sigurno jedan vod, verovatno dva a možda i tri voda. Pucali smo žestoko, bilo je tu i assaulta i counterattacka. Pohvalno za V4, čini mi se da je assault za nijansu jednostavniji, mada su po meni trebali da ga pojednostave za šest nijansi.

U igri su nam se pridružili Edo i Ivan, svi zajedno smo diskutovali o pravilima i sjajno smo se družili.
Neki zaključak je da treba praviti velike vodove. Akcenat dati na combat i weapons platoons koji su bitni za moral a divisional support uzeti samo šta se mora ili baš voli. Treba staviti dve ili čak tri formacije u listu ako je moguće. Izgleda da se 1inC sada ne pridružuje vodu nego daje reroll samim svojim prisustvom u 6". Ako sam dobro shvatio to može dati i drugom i trećem vodu u istom potezu. Treba pažljivo pročitati i to kako napadač dodeljuje pogotke i videti kad praktično ima smisla da igrač koji se spašava zameni pogotke. Kretanje je po V4 raznovrsnije i te dodatne naredbe treba proučiti. Izgleda da u V4 nema zaglavljivanja!?

Pre partije knjigu pravila V4 sam pročitao dva puta. Sada treba da pročitam bar još jedanput i naravno da odigram još nekoliko partija. U osnovi, igra je ista ali razlike nisu zanemarljive. Pešadije je brža, čak se i tenkovi kreću brže a nisu penalizovani kao nekada sa "at the double". Nadam, se da će se kapiteni odlučiti za EW za 2018 godinu. Liste za MW su za sada zaista siromašne i treba nam jedan prelazan period sa starim listama i novim pravilima da se prilagodimo.

Dule

-----------------------------------------------------------------------------------------------
Prije nekoliko dana sam odigrao prvu FoW bitku po v4 pravilima. Rani period rata (EW) u 1600 pts, Rusi protiv Japanaca.
Ovo neće biti BR jer bi bilo jako teško skoncentrirati se za sve te novosti u igri i još usput raditi bilješke, i fotkati…
Dule i ja smo odigrali 6 poteza u nešto više od 3 sata. Edo, kasnije i Ivan su tražili i listali po pravilima za sve što nam nije bilo jasno. Vjerojatno je bilo i pogrešaka…
Misija prva po redu, rezultat neriješen što je najpoštenije.
Moj protivnik je u listi imao 30+ vozila, artiljeriju, pješadiju, flame tenkove… ma svašta. Ja sam izveo dva velika voda pješadije, 3 tenka i tri voda po tri topa. Ništa drugo nisam mogao nego braniti se. Plan je bio poklopiti i uništiti što više Duletovih vozila pa onda juriš pješadije na sve ostalo. Do toga nažalost nije došlo.
Dule me nije napucavao sa sigurne udaljenosti, vozio je prema meni i gađao me sve dok nije došao u poziciju za assault. Kako je jurišao na ukopane veterane carske vojske, potpomognute nadaleko poznatim Nikuhaku timovima, svaki juriš tenkova se slamao uz obostrano velike gubitke. Pješadija je prvo bombardirana, pa gađana iz topova i mitraljeza, pržena bacačima plamenova… Veze sa komandom su pucale svako malo. Pješadija je sve to izdržala. Čekali su da tenkovi dođu do rovova. Nakon toga su istrčavali iz rovova jurišajući na tenkove. U sam smiraj dana gorjelo je na sve strane… Zarobljenih nije bilo.
Obje strane su se povukle na početne pozicije prepustivši ratište liječnicima i vranama.

Moram se vratiti na sami početak, na slaganje formacija…
Osim dva combat platoona, samo su se još mali topovi (AT vod) brojali za uništenje. Da pojasnim, Dule mi je trebao uništiti dva od ta tri voda i ja bih morao bacati moral dok sam ja njemu trebao uništiti 4 ili 5 vodova za bacanje morala.

Japanska lista za EW će (kako vidim) biti prilično dosadna i nekorisna ukoliko se nešto ne promijeni. Vodovi pješadije su veliki i teško ih je uništiti, ali vodovi sa dva topa ili tri tenka su smiješni. Lako ih je izgubiti. Dovoljno je da ostanem na jednoj bazi (modelu) i treba bacati motivaciju za taj vod. Ne treba puno da se shvati koliko će ti mali vodovi izdržati na bojištu.

Liste svakako treba doraditi. Pritom mislim na japanske liste, ruske su dobre. Znači, topova minimalno 4, a tenkova 4-5 po vodu.

Druga stvar su neiskorišteni, a plaćeni modeli. Iako sam platio komandu i observere za topove i artiljeriju u igri ih nisam mogao imati. Koristio sam samo jednog observera.
Bilo ovo logično ili ne topovi su puno izgubili dok su dobili SAVE na 3 ili 4+. Male AT topove sam izgubio tek u 5 potezu nakon što su preživjeli jako puno hitova i bombardiranja. Imali su save na 3+. Dobra stvar je što nema kalkuliranja da li pucati ili ne. Save je uvijek isti.
Sada artiljerija lakše gađa. Metu traži na svoj skil, ali gađa na protivnički. Ako smo dobro igrali, Dule me gađao na 5+ (na 4+ za artiljeriju jer su bili trained). Problem je što je moja teška artiljerija pala sa AT 5 na AT 3 kod bombardiranja. U v3 bih ove male tenkova počistio sa stola, sada jedva da sam nešto napravio. Tenk mogu uništiti samo ako protivnik baci jedinicu.

Japanska pješadija više ne mora kupovati bannere za dodatnih 25 pts koji su dizali ionako visoki moral pa je vod bio pinan tek sa 6 umjesto 5 hitova. Sa13 baza po vodu neprijatelj me pina sa 8 hitova.
HQ (ako smo dobro igrali) svima daje rerol motivacije pod uvjetom da je komanda tog voda unutar 6'' od HQ-a plus što HQ ne bježi sa stola ukoliko se taj rerol padne.
Svidjelo mi se Blitz kretanje i još više prelazak teškog terena (šume) na 3+ bez mogućnosti da se tenk u šumi zaglavi.
Blitz mi se isplatio; kretanje i puni RoF su mi omogućili preživljavanje 3 tenka do samog kraja bitke. Iako nisu nešto ubojiti (AT 5) niti oklopljeni (Arm 1) borili su se protiv višestruko brojnijeg neprijatelja. Uništeno je nekoliko tenkova i kamiona sa montiranim mitraljezima, odbijen je napad mnogobrojne pješadije… čak se kretalo u kontra-napad i tu su izgubljena 2 vozila od ruskih topova.

Kretanje je po novim pravilima bolje riješeno. Igra je brža. Neke liste su oštećene (u ovoj fazi prelaska na v4) i treba ih urediti ili će biti izgubljene.
U 1600 pts mogu napraviti dvije pješadijske formacije i ništa više. Sa pješadijom se mogu samo braniti što znači da mi trebaju 2-3 voda tenkova. Vodovi tenkova moraju (MORAJU) biti od minimalno 4 vozila. Ako u listu mogu staviti 4 voda pješadije, 2 voda tenkova i još koju sitnicu onda bi to bilo krasno. Samo, za to mi treba 2500 pts.
Ako ostanem na samo jednoj formaciji i dva voda pješadije gubitkom jednog voda bacam moral.

Opcija je igrati tenkovsku listu, sada formaciju. Za to mi trebaju bar dva boksa Ha-Go tenkova, boks konjice… E sada, da li se isplati dati stotinjak eura i odigrati za to desetak partija u sljedećih godinu dana...

Ne znam, vidjet ćemo što će biti.

Tom

Nekoliko fotki iz igre

 
 
 
 
 
 
 
 
 


utorak, 27. lipnja 2017.

M8 Scout Car 1/56



00 - Obojani M8


Izbjegavam slagati makete jer sam za to lijen. Za složiti maketu treba nešto vremena da bi se predmet slaganja proučio po knjigama i internetu; treba odrediti boje, možda i varijantu modela ako ima više opcija…
Obično nemam volju više od 2-3 dana u nizu za nešto napraviti pa je glupo započeti maketu od nekoliko stotina dijelova.
Rezinski modeli vozila u mjerilu 1/56 su mi radi toga savršeni. Dijelova toliko da priprema za bojanje traje 30 minuta. Tu mislim na rezanje i brušenje, lijepljenje… i ispijanje piva.

Moja druga BA lista su trebali biti Nijemci jer ih imam dovoljno. Zašto sam ipak započeo sa Amerima? Za to je kriv samo jedan model… Sherman iz filma Kelijevi heroji. Model je savršen, baš kao u filmu… sa posadom… Kako je Sherman bio brzo obojan, odlučio sam se za kupnju nekoliko blistera USA vojnika.
Logičan slijed je bio kupovina izviđačkog vozila. Izabrao sam M8/20 oklopno izviđačko vozilo.
Za slaganje plastičnih vojnika i nisam trenutno raspoložen, model vozila sam odradio :).

Nažalost, nije bilo opcije za kupiti rezinski model. Bez previše nerviranja ubacio sam kutiju u košaricu na kompu i nakon par dana mi je došla. Nadao sam se brzom sklapanju par plastičnih dijelova M8, a onda bojanje… Tu počinje ova priča…

Dan državnosti u RH, neradni dan… četvrti dan u tjednu, dakle četvrti četvrtak mjeseca sedmog, dvije tisuće sedamnaeste godine… vrijeme neposredno iza ručka… vani preko trideset u hladu, na suncu pakao…
Odbio sam ponudu supruge da se ja prvi odmorim; to inače prakticiramo vikendima kada smo svi doma. Dok su se svi ukućani zabavljali najbolje što su mogli, ja sam iz radne sobe dovukao kutiju M8 i potrebni pribor. Ne mogu se sjetiti, ali mislim da je taj napor rezultirao sa nekoliko kapljica znoja po bambusovom parketu iz smjera sobe. Ništa strašno. Za svaki slučaj sam ih utrljao stopalom veličine 47 u parket.

Papirni ručnik širim po stolu, na njega ide nožić, kliješta za plastiku, mala turpija, pinceta i bočica sa ljepilom. Sve gurnem malo naprijed da si oslobodim radnu plohu. Vadim sastavnicu, potežem opasna kliješta i… krenulo je prilično jednostavno. Svaki dio ima svoj broj na plastičnom okviru i u sastavnici.
Sastavnica se baš i nije iskazala, nije da sam se previše gubio, ali pomogla bi pokoja strelica gdje koji dio ide.
Sastavio sam nešto. Na red su došli kotači i tu radim prvu pogrešku. Svaki od 6 kotača se sastoji od dva dijela. Na male osovine sam stavljao dio po dio umjesto da sam zalijepio kotač i tek ga tada stavio na osovinu. Sve je sjelo na svoje mjesto, samo što se nije spojilo savršeno jer Tamiya ljepilo ubrzano suši na hebenih 28 stupnjeva. Jedan kotač je pobjegao malo u stranu… Slažem model za igru, a ne super detaljnu maketu pa se nisam pretjerano brinuo za ovaj propust. Ne podcjenjujući svoju sposobnost pravljenja nekoliko pogrešaka za redom znao sam da ne moram brinuti oko ove sitnice, oko minimalne asimetrije…

Lijepim aparat za gašenje požara i još nešto u unutrašnjost vozila, stavljam obje antene, dodatne spremnike sa gorivom, ekstra municiju…
Vozaču ostavljam otvoren poklopac za što bolji pregled terena, suvozaču to uskraćujem…
Prvi dio sastavnice je završen. Okrećem papir. Trenutak velike odluke se bliži...

Da li složiti M8 ili M20? M8 je ljepši, ima više naoružanja i nešto više košta. Nebitno…

Druga strana sastavnice više nema oznake redoslijeda slaganja pa se malo mučim sa topom. Ubrzo lijepim i sve ostalo, vozilo je napokon gotovo…

U jednom trenutku gledam što mi sve treba da bih imao obje verzije vozila. Nedostaje samo jedan mitraljez plus što jedan dio ne bi smio biti zalijepljen. To nikada nije praktično u igri jer se kupola mora okretati.
Vjerujem da se ovo moglo riješiti uz malo više truda od strane proizvođača. Malo drugačiji spoj, ekstra mitraljez i imali bi dvije verzije vozila. No dobro, nije ni to tako važno. Imam M8.

Nakon lijepljenja sam vidio da neke dijelove neću moći obojati. Trebao sam ih bojati prije sastavljanja. Vozača sam mogao obojati prije nego je zalijepljen u vozilo jer ostaje samo mali otvor za manevriranje kistom.
Posao je za ovaj dan završen. Lagano ukočen od hladnog zraka iz klime ustajem se skoro četveronoške, sklopljeni model pohranjujem na sigurno i spremam se za popodnevnu kavu…


01 - Sklopljeni M8, pored njega je Sherman

--------------------------------------------------
Stariji dva dana, nepromijenjene tonaže, u istim hlačama… uz izgovor da ću bojati tek dok ne popijem kavu, bježim u radnu sobu. Vozilo je oprano i osušeno nešto prije…

Vadim kist tricu ili četvorku iz plastične čaše. Lijevam crni prajmer u paletu. Kapaljkom ispuštam 2-3 kapi tvrde zagrebačke vode u prajmer, miješam kistom u smjeru suprotnom od smjera kazaljke na satu…
U desetak minuta premazujem M8 sa svih strana, malo ga sušim pa još jednom tamo gdje se prajmer nije primio najbolje.

Sparina u stanu ubija mene i mačke. Dok one leže na parketu ja svojom najvećom površinom pritišćem stolicu i vozilo uljepšavam USA maslinasto-zelenim prajmerom. Dodano je tek malo vode da se lagano nazire crni prajmer.


02 - Stavljena dva prajmera (crni i maslinasto zeleni)

Treći premaz radim mješavinom zelenog prajmera, malo svjetlije zelene boje i nešto vode…
Iza toga ide crni wash na spojevima, u udubinama… zatim zeleni dry brush za isticanje detalja čime sam očigledno pretjerao jer se izgubio wash… onda sepia wash, zeleni dry brush (ovaj put pažljivije) i odlučujem da je to dosta posla za subotu.

03 - U maslinasto zeleni prajmer sam stavio malo zelene boje

 
04 - Dry brush sa zelenom

--------------------------------------------------
Dan iza, hebena vrućina i dalje, zraka malo do minimalno… vrijeme za kavu i nastavak posla…
Odabir naljepnica za vozilo. Velika bijela zvijezda u isprekidanom krugu nikako ne stane. Nepotrebno sam upropastio naljepnicu. Pokušaj dva sa postavljenjem iste zvijezde bez vanjskog kruga i još jedno ništa jer je i dalje veća nego što ima mjesta na vozilu. OK, nije problem. Ide manja zvijezda naprijed, žuto «C-33»na stranice vozila, oznaka vozila također negdje sa strane… Priprema mjesta za lijepljenje, lijepljenje naljepnica i na kraju premaz da bi sve izgledalo prirodno… ma sve kako treba biti. Osim što žuta oznaka «C-33» izgleda čudno i neprirodno.
Znam da bih skidanjem naljepnica skinuo i tko zna koliko slojeva boja pa radim jedino što mi je preostalo… izvlačim pigmente i prljam naljepnice i sve oko njih. Pigmente nanosim do pola visine vozila…

 
 
 
05-08 - M8 nakon pretjerivanja sa pigmentima :)

Koristim crveno-smeđe, žuto-smeđe, i sive nijanse za prljanje. Prljam prednji kraj vozila jednako kao stražnji, pretjerano prljam mjesta gdje su naljepnice, kotače zatrpavam nanosima pigmenata, a baš sam ih lijepo obojao.
Uništavam prilično dobro obojano vozilo, bar njegov donji dio, mada su naljepnice sada podnošljivog izgleda. Nešto je ispalo i dobro.


 
 
 
09-12 - Skidanje viška pigmenata, bojanje vozila i vozača, lagani popravci i prebojavanje

Bojam vozača koliko ga vidim, bojam oružje i opremu, svjetla na vozilu. Ne izgleda tako loše kada sam skinuo višak pigmenata.

Neke dijelove sam mogao odraditi bolje da se nisam žurio.
Što se tiče izrade samog vozila… volio bih da je netko razmišljao o stavljanju ostalih članova posade u ovaj box. Na izviđačko vozilo je sigurno išlo dosta dodatne opreme, a toga ovdje nema.

Što bi se reklo, M8 izgleda dobro i to je to. U igri će se sigurno iskazati :).

13 - Za kraj moji Ameri (obojani) za Bolt Action, ostatak u kutijma, blisterima... Vozila sam ja bojao, 4 vojnika Boris.




Tom

srijeda, 7. lipnja 2017.

ETC 2017 (FoW Objectives)


Salamanca Ovjectives v1


Team Romania
Just a few objectives (v2017-06-07)

Link to download (CorelDRAW file):
https://drive.google.com/file/d/0BxnAuDQBZPVybXU5eExhSXVyR1U/view?usp=sharing

 Team Italy
Italy Objectives v04

Team Australia
Objectives v06


utorak, 16. svibnja 2017.

Izrada pustinje



Malo slobodnog vremena za vikend i pokušaj izrade nekoliko baza sa visokom, osušenom travom.
Na komad spužvaste gume (što već je) sam ispaljivao kuglice vrućeg ljepila i u njih sam stavljao po recimo dvadesetak dlačica starog kista. To sam onda mislio izrezivati i slagati male baze koje bi išle na površinu ili površine  određenih dimenzija. Prebojavanjem tih površina plavom, zelenom ili smeđom bojom dobio bih močvaru, riječnu obalu ili pustinju… Odmah na početku rada u glavi mi se rodila druga ideja.



 

Nakon posađene trave, izgrađenog brda (vruće ljepilo i dosta kamenčića raznih granulacija), te kamenčića oko trave, sve sam dobro zalio razrijeđenim bijelim ljepilom. Sušenje od nekoliko sati, prebojavanje podloge u crnu pa potom smeđu boju, zatim nekoliko puta wash i high light sa dosta nijansi smeđe i žute… onda djelomično bojanje trave u nijanse od žute do smeđe i to je to.

 

U pustinju sam postavio nekoliko modela od 28mm. Stane ih možda dvadesetak.

 

Na kraju pustinja ne izgleda loše, jedino što se uslijed terena malo savila pa će u nekom trenutku ipak ići na šperploču ili možda mdf podlogu.

 
 
 

Tom

petak, 12. svibnja 2017.

Kistom kroz povijest – Takeichi Nishi



Colonel Baron Takeichi Nishi (July 12, 1902 – c. March 22, 1945) was an Imperial Japanese Army officer, equestrian show jumper, and Olympic Gold Medalist at the 1932 Los Angeles Olympics. He was a tank unit commander at the Battle of Iwo Jima and was killed in action during the defense of the island.

 
 
 
 



--------------------------------------------------------------------------------------------------
Nishi was born in the Azabu district of Tokyo. He was the illegitimate third son of Tokujirō Nishi, a danshaku (baron under the kazoku peerage system). His mother was not married to Tokujirō and was forced to leave the house soon after giving birth. His father had various high-level positions in the Ministry of Foreign Affairs and Imperial Privy Council, leading up to Ambassador to China's Qing Dynasty during the Boxer Rebellion.

Nishi went to Gakushuin pre-school and, while in elementary school, repeatedly got into fights with students of nearby Bancho elementary school. In 1912, at the age of 10, he succeeded to the title of Baron upon the death of his father. In 1915, he entered Tokyo First Junior High School (now Hibiya High School) in accordance with the dying wishes of his father; his classmates included Hideo Kobayashi, future pre-eminent literary critic, and Hisatsune Sakomizu, who would be Chief Cabinet Secretary in 1945.

In September 1917, Nishi entered Hiroshima Army Cadet School, a military preparatory school established on Prussian models, and in 1920 took courses at Tokyo Central Cadet Academy. One of his classmates was Masanobu Tsuji, formerly head student of the Nagoya Academy. He completed his studies at Central Cadet School in six months in April 1920, due to the reorganization of the military schools, and began courses at the Imperial Japanese Army Academy. Midway through his studies, he was attached to the First Cavalry Regiment based in Setagaya, Tokyo. In 1924, he graduated from the Academy, the 13th of the 19 students in his class, and was commissioned a second lieutenant in October. He went on to the First Cavalry after graduating from Army Cavalry School. He was promoted to lieutenant in October 1927.

In 1930, Nishi encountered what would be his favorite horse, Uranus, while in Italy. As the army wouldn't pay for the horse, Nishi bought Uranus with his personal funds. Nishi and Uranus competed in competitions around Europe, doing well. In 1932, when Nishi was a first lieutenant, they participated in the 1932 Summer Olympics in Los Angeles, winning a gold medal in show jumping individual. This remains Japan's only Olympic medal to date in an equestrian event. His victory broke through the general hostility towards Japan that followed from the Mukden Incident and invasion of Manchuria. Westerners, especially Americans, referred to him as Baron Nishi. He was also popular among Japanese Americans, who were ostracized by American society in this period.

During his stay in Los Angeles, Nishi became the topic of conversation both for his love of driving convertibles around town and for becoming part of the social circle led by movie legend Charlie Chaplin, movie star couple Mary Pickford and Douglas Fairbanks.

After the Olympics, he was reassigned to the 16th Narashino Cavalry Regiment and promoted to be a cavalry instructor at the regimental school with the rank of captain, which he was promoted to in August 1933.

Nishi and Uranus participated in the 1936 Summer Olympics in Berlin, Germany but Nishi fell off his horse mid-course. There is speculation this was intentional and done for the benefit of host country Nazi Germany, with whom Japan would sign the 1940 Tripartite Pact, forming the Axis Powers. The 1936 Show Jumping individual event gold medal was won by Germany. Following this, Nishi was reposted to the Tokachi Subdivision of the department responsible for supply of military horses. He was promoted to major in March 1939.

In this period, Japan was cutting its cavalry forces and forming tank regiments. Nishi was reassigned the regimental commander of the 26th Tank Regiment, based in Mudanjiang, in northern Manchukuo on defensive duties. He eventually gained the rank of lieutenant colonel in August 1943.

In 1944, the 26th Tank Regiment was reassigned to the defense of Iwo Jima under the command of Lieutenant General Tadamichi Kuribayashi. On July 18, 1944, while en route from Pusan to Iwo Jima, the ship Nisshu Maru transporting the regiment was struck by torpedoes fired by submarine USS Cobia (SS-245). While only two soldiers were killed, all 28 of the tanks in the regiment were lost.

Nishi briefly returned to Tokyo to obtain replacement tanks, and eventually received 22 of them. While there, he borrowed the car of Daijiro Kawasaki, future CEO of Daihyaku Insurance (eventually bought out by Manulife Financial), a close friend and a son of the Kawasaki Heavy Industries zaibatsu. When he had a chance, he visited his horse Uranus, who remained at the Bajikōen Horse Grounds, Setagaya.

On Iwo Jima in 1945, Nishi commanded the 26th Tank Regiment under the Ogasawara Corps (IJA 109th Division). He would walk about the island wearing his Hermès brand riding boots and carrying his favorite crop. The regimental headquarters, which was located near the village of Maruman, was moved to the eastern part of the island when the battle began. Due to the topography of the island, some of the medium Type 97 Chi-Ha and light Type 95 Ha-Go tanks were placed in hull defilade (buried up to their turrets) and used as fortified emplacements, in particular, against the American M4 Shermans.

After extensive air and naval gunfire bombardment, the United States Marine Corps launched an amphibious assault on Iwo Jima starting February 19. The American forces, who knew that Nishi was an enemy commander, broadcast daily appeals for him to surrender, stating that the world would regret losing "Baron Nishi"; Nishi never responded to those appeals. The American intelligence officer responsible for this attempt was Sy Bartlett of the 315th Bomber Wing out of Guam, who would later write the novel and film screenplay Twelve O'Clock High. In 1966, Bartlett visited Nishi's widow in Tokyo and paid his respects at Yasukuni Shrine.

The circumstances of Nishi's death are unknown and subject to competing theories. One theory is that he found himself in the midst of enemy forces on the morning of March 21 and was killed by machine gun fire while moving to the regimental headquarters. Another is that he and his aide killed themselves with their pistols near Ginmyōsui or Futagoiwa. Yet another is that he was burnt to death by American flamethrowers on March 22, or that he and several subordinates carried out a final assault and were killed in action.

John C. Shively, in his novel The Last Lieutenant, recounts a story told by his uncle in which his platoon fires upon a group of Japanese soldiers during the night. In the morning, a body resembling Nishi's was found wearing riding boots and jodhpurs. Shively's uncle was almost certain that this was the body of Nishi.

Nishi was 42 years old at the time of the battle.

Nishi was posthumously promoted to the rank of colonel. His son Yasunori Nishi (currently vice president of the Association of Iwo-Jima), succeeded him as the 3rd Baron Nishi. His hereditary title was abolished during the American occupation of Japan after the war.

Ōno states, "Few people comprehended him and only Uranus understood him."

Uranus died one week after Nishi. In 1990, Uranus was commemorated at the War Horse Memorial in the History and Folklore Museum in Honbetsu, Hokkaidō.

In the 2006 film Letters from Iwo Jima, Baron Nishi was played by Korean-Japanese actor Tsuyoshi Ihara. The film portrays Nishi as being close friends with General Tadamichi Kuribayashi, but in reality, there was antagonism between the two. Nishi ignored Kuribayashi's prohibition on using precious water to wash tanks, as well as the general's orders to punish soldiers who did so. Regardless, the popularity (mainly in Japan) of both men as defenders of Iwo Jima grew. An anecdote repeated by Kakehashi Kumiko in the February 2006 issue of Bungei Shunju magazine is that in the final days of the battle, as the number of commanding officers who refused to put their men in caves increased, Nishi agreed that they should go out and fight together. In the 2006 movie, Nishi uses some of the scarce medical supplies on a wounded US Marine he is questioning. Ōno Kaoru's biography of Nishi gives credence to this as an actual event. The film also portrays Nishi as having taken his own life after being wounded and blinded during the battle.

WIKIPEDIA
https://en.wikipedia.org/wiki/Takeichi_Nishi