KOCKICE me nisu voljele…
(opet)
Možda jednog dana i naučim igrati FoW
Skoro sam zaboravio kako je putovati vlakom i što znači
probuditi se u 4:45. Dan ranije sam sve pripremio,
ali tko dvaput ne provjeri…
Moj tata, kada ide na pecanje onda par dana prije počne sa
pripremama… treba provjeriti štapove, pribor, nabaviti crve… Vidim na koga sam.
Alarm na mobitelu je
probudio samo mene i mačku mada je njoj bilo teže razbuditi se. Ostatak Novog
Zagreba je spavao…
Kava bez doručka,
tek pokoji keks, sranje i brijanje, zadnja provjera modela… kasnim 15 minuta.
Bus 268 je došao
brzo. Iznenadio me nemali broj putnika i dobro raspoloženje vozača. Možda mu se
sinoć posrećilo. Vjerojatno je ženu odveo u fini restoran, pa šetnja gradom,
držanje za ruke… i sve što ide nakon toga… možda tri minuta seksa pa zajedničko
gledanje TeVeja.
Magla je lagano
lebdjela iznad polja koja će uskoro prekriti makovi crveni…
Jutro bez mirisa,
sunce bez topline…
Na kolodvoru Japanka
izgubljenog pogleda… Možda i ona ide u Ljubljanu. Imaju li Japanke vremena
diviti se ljepotama svoje zemlje ili godišnji potroše lutajući sivim ulicama
Zagreba, Ljubljane…? Igraju li sredovječni Japanci FoW pod procvjetalom
trešnjom pijući sake, ili čekaju da majstori BattleFronta objave knjige za Pacifičko
ratište, MW i LW?
Dugokosa Japanka,
ušla je u vlak u kojem sam i ja. Za njom je ušla i njena majka kraće kose i znatiželjnog
pogleda. Nadam se da su u njihov mali fotić stale sve ljepote Zagreba… bar kip kralja Tomislava. Možda nose za
uspomenu kutiju skupih Bajadera?
U Dobovi nismo samo
stali. Stajali smo… Zna li itko da ću kasniti na zasluženi dan za igranje FoW-a
ako ne požurimo?
Tri HR i tri SLO
policajca, iza njih još dvije SLO policajke. Jedna zgodna, druga…
Slovenski uređaji za
provjeru dokumenata rade brže od hrvatskih. Moji dokumenti nisu zahtijevali
dodatnu provjeru. Policajci odlaze prema kraju vlaka… Vraćaju se SLO policajke,
pogled zgodne me zaobilazi… i dalje stojimo u Dobovi. Iako čitači naše policije
rade sporije očigledno su bolji jer su naši policajci prije završili posao.
Cigaretom se nagrađuju… oni su svoje napravili, vlak ide iz Hrvatske…
Pokušavam ne
stisnuti dvije, tri tipke odjednom dok Primožu šaljem SMS. Dogovaram
protivnike.
Dugokosa Japanka
manje zabrinutog lica šeće vlakom. Meni se još ne piša, a nije da nisam pio.
Tračnice su hrđave
sa strane, gornji dio sjaji na suncu. Vlak poskakuje, malo teže vagon gdje ja
sjedim…
Moji suputnici
proždiru kekse. Vjerojatno su procijenili da broj istih nije djeljiv sa 5 pa
nisam ponuđen. Ni moje 4 kiflice i jedno pecivo neće ići njima…
Bijelo-ljubičaste
tenisice, uske crne hlače, skroz opuštena svijetla košulja i duga kosa Japanke
se vraćaju…
Još jednom vadim
putnu kartu… u novčanik vraćam vozovnicu.
Sa lijeve strane
rijeka i crkve, sa desne Sunce. Prazninu pune šume, Divno!
Obris kuća u rijeci, blurana
slika radi magle. Suputnica debelih nogu, kraće sive haljine i crnih naramenica
punijeg grudnjaka ispucava fotke kroz jureći vlak. Slovenske šume će izgubiti
svoju boju kroz prljavo staklo prozora.
Vozimo se više od
sat vremena. Mjesto 92 će zauvijek ostati udubljeno. Pritišće ga moje dupe.
Sada smo svi stranci
u kupeu. Jedino ja nemam mobitel veličine prosječne sise.
Na svakom brdu je
crkva. I dalje se vozimo uz rijeku. Ekipa me gleda kako uživam u kiflicama… bem
mu miša, još jedna crkva. Papa bi se oduševio da dođe u Sloveniju. Da se
prekrižim svaki put kada vidim crkvu do Ljubljane ništa drugo ne bih radio.
Rijeka treperi na
laganom vjetru. Vidio sam obadva labuda. Evo i Zidanog Mosta. Iznad stanice
nekoliko prozora, kroz jedan je nagnuta starija Slovenka. Budno prati tko će
25.04. izaći iz vlaka. Vjerojatno i ona ima mobitel veći od moga… Ispod
prozora, na kamenu uklesani tekst ««Ne hodi čez progo je smrtno nevarno». Nema
zajebancije. Da se ne bojim za ostale dvije kiflice i pecivo išao bi se
ispišat. Ovako trpim… ima još malo?
Rijeka se slijeva u
potok, planine sa svih strana… miris mojih peciva probija tanku vrećicu. Opet
vadim vozovnicu.
Stranci, moji
suputnici se vjerojatno međusobno dopisuju mobitelima. Tuuuneeeeel!
Ne pričaju, samo
tipkaju. Da ih netko razdvoji, ne bi ni primijetili. Da recimo ova deblja ode
na pišanje i pri povratku sjedne u pogrešni kupe, ostatak ne bi ni primijetio
da je nema. Jebo zagrljaj, dodir ruke kada imaš mobitel. Baš me zanima da li
tipkaju i kada se seksaju? Ili za to imaju posebnu aplikaciju pa nema potrebe
za jastučenjem?
Stajemo opet… na
parkiralištu. Sa lijeve se zastave Slovenije i Europske unije vijore za
popizdit. Rekao bi čovjek, vjetar će i vlak otpuhati. Pogledam desno, a tamo
zastave miruju.
Prošla je mama
Japanka. Čujem da je pozdravila pri povratku u kupe. Skroz neka pristojna žena.
I dalje stojimo na
parkiralištu. Možda je vozač otišao pišati pa ga otpuhalo. Izašao je na lijevu
stranu i zajebo se.
Vrijeme je za
doručak kod nas u kupeu. Vade se sendviči od bijelog kruha i smrdljive salame.
Mrvice padaju na sve strane. Više nemam što gledati… Ustaje se mršavija cura sa
mjesta 94… kopa po ruksaku. Crna narukvica na desnoj ruci, crne sunčane naočale
u dugoj kosi, široke traperice pokušavaju sakriti veliko dupe…
I dalje stojimo. Već
je 8:45, a idemo nikuda. Osjećaj kao kada se skida film na torrentima. Download
stane na 99% i samo jedan od tisuću korisnika ima kompletan film, a taj tip se
spaja jednom godišnje..
Ako naglo krenemo,
veliki crni kofer izlizanih kotača sigurno pada na sjedalo 93. Možda malo
zakači i broj 95. To bi značilo da će obadva tipa biti onesposobljena za tipkanje
po mobitelima.
Iz smjera Ljubljane dolazi
šarenim grafitima ukrašeni vlak i ne staje. Boje mu baš lijepo sjaje na
jutarnjem suncu. Mi stojimo.
Nervozni klinac šeće
hodnikom. Suputnici su propričali. Ajde neka. Baš fino. Da nije bilo ovog stajanja
tko zna da li bi skužili da putuju zajedno. I dalje smo na 99%. Ne želim više
čekati…
Skoro sam se upišao.
Morao sam prekrižiti noge. Na parkiralištu ništa novo… jedan sivi auto (CE) na
mjestu za invalide, 5 ostalih (Lj) ne voze invalidi… Počelo je puhati sa desne
strane. Kako ćemo sada krenuti? Gotovi smo! Najebasmo! Kondukter šeće hodnikom.
Nitko se ne usudi pitati to namrgođeno lice bilo što. Vjerojatno će me baš on
izbaciti iz vlaka kada se upišam u gaće. Neće pomoći ni ispravna vozovnica.
Moji suputnici
pričaju. Da krenem pješice za Ljubljanu?
KREEENULI SMO! Tek
je 9:05. više ne vidim zastave, izgubio sam osjećaj za jačinu vjetra vani.
Hoćemo li stići za 3
minuta u Ljubljanu? Zamalo.
Rijeka nas prati…
mogao sam kajakom iz Zagreba. Brže bih došao. Rijeka se razdvaja, mi pratimo
desni tok. Dugo nisam vidio crkvu. Šuma je sve veća… okružuje nas. Koliko dugo već
putujemo, a ne vidjeh niti jedan bor. Očigledno ih nema u Sloveniji. Što oni
ukrašavaju za Božić?
Kasnimo već 8
minuta. Da se sada pokvari vlak nikada nas ne bi našli u kakvoj smo divljini.
Siguran sam da bih od nas 5 u kupeu najdulje ja preživio. Dam se kladiti da je
mojim suputnicima otkucaj srca povezan sa vijekom baterija mobitela i ako se
isprazni baterija, oni jednostavno klonu. Kako je vlak krenuo prestali su
pričati. Opet samo tipkaju. Tužno…
Ponovo smo stali.
AAAAAAAAAAAAAA…
Idemo dalje, crkva
na desno…
Vidio sam borove…
...
LJUBLJANA, isti dan, nešto kasnije
SLIKA 01 - mapa Ljubljane sa ucrtanim kretanjem...
Zamalo da nisam kleknuo i poljubio zemlju. Izađoh iz vlaka
među zadnjima. Pogled na stvari… Sve je tu, mogu krenuti prema cilju. Po
slobodnoj procjeni, 15-20 minuta pješice do Tobačne najviše…
Baš sam se fino
nagledao ulica. U pekare nisam ulazio, pa ni u dućane radi piva. Što ću
otvarati pivo kada svaki tren trebam stići…
Nekoliko upita,
nekoliko prelazaka ulica, veliki park, djevojka sa frulicom…
SLIKE 02-04
Milan me čeka, ostali skoro da završavaju prvu bitku.
Zaigrao sam se sa vremenom.
Pregledavanje moje, pa njegove liste… i 5:2 za njega…
SLIKA 05 – Postavljanje objektiva. Nisu li
prekrasni? Postoje samo dva ovakva kompleta.
SLIKA 06 – At the double većeg voda pješadije prema
objektivima…
SLIKA 07 – Imam objektiv i zadržat ću ga nikako… Milan
nekim malim konzervama ide na objektiv…
SLIKA 08 – Gotova bitka. Ja sam na objektivu, ali
zauzimanje negira nekoliko malih tenkova. Izgubio sam vod AT topova i nešto
baza u oba pješadijska voda, observera. Milan je izgubio vod mortara, nekoliko
malih tenkića…
Noćni napad iz jednostavnog razloga. Ako se on brani ima
samo 3 voda na tabli, ako napada ima ih 6. Puno malih tenkića. Napao sam mlako,
skoro nikako. Artiljerija nije pucala jer observera skoro do kraja bitke nisam
micao pa nisu imali domet do ciljeva. Ranjivost pješadije u pokretu,
maltretiranje tenkova sa sigurne udaljenosti… NEDOSTAJU MI TENKOVI.
Ručak, razgovor o turniru u Pivki, savjeti za turnir koji ću
organizirati…
Bitka 2 protiv Primoža. Rezultat 6:1 za njega. Kockice bolje
da nisam bacao… Uništavanje moje teške (i skupe) artiljerije u prvom potezu…
FlaKovi me gađaju sa 6 kockica na 6, imaju tri hita, dvije kockice bacam ispod
3, on prolazi dva puta FP na 3+ i ode moja skupa artiljerija nazad u ku…(tiju).
Bacam AT topove iz zasjede, uništavam samo jedan tenk. Odu i
oni u kutiju. Veći vod pješadije ide prema objektivu. Neprijatelj je blizu da
bih forsirao «at the double». Nešto pješadije gine po putu.
Ginu mi i laki 75mm topovi…. I svašta još. Rommel pomaže
Primožu maksimalno. Motivaciju prolazi na 3+.
Mislio sam raditi detalji BR, ali nema smisla. Nisam dobro
odigrao. Moram priznati da sam ipak naučio puno… NEDOSTAJU MI TENKOVI ako ću
napadati, a u slučaju da se branim skoro sigurno će me tenkovi uništiti. U
svakom potezu ode koja baza pješadije i čekam svoj kraj bez igre. Jebo takve
bitke. Artiljerija je gotova čim prvi put zapucaju. Jedinice ne mogu spasiti na
3+, a na 5+ ne moram bacati kockice.
Japanci imaju odlično pravilo noćne borbe gdje se mogu kretati «at the
double» čak i po teškom terenu. Problem je što to ne mogu iskoristiti jer nemam
tenkove, konjicu… Sa druge strane moja artiljerija po mraku malo vrijedi.
Obično pola partije ništa ne rade… 
SLIKA 09 – Sve je spremno za igru. Primož nema
artiljeriju, avione… pa mi je sve fino na hrpici.
Manji vod pješadije i svi mogući topovi brane moj objektiv,
veliki vod pješadije juri na drugi objektiv.
Vidi se i originalna BF knjiga «Rising Sun», svi moji modeli
su originalni, tokeni su originalni… ispričavam se što sam objektive sam radio
(nema ih za kupiti), kockice nisu originalne (BF malo kasni sa izradom)… Možda
bih koristio i avion da se može kupiti.
SLIKA 10 – Primož iz zasjede ubija moju tešku
artiljeriju.
SLIKA 11 – Coca cola na objektivu, bliže nego što će
moje jedinice u ovoj partiji biti…
SLIKA 12 – Potez neki prije kraja bitke. Na kraju mi
je ostao veći vod pješadije (minus nekoliko baza), manji vod pješadije (samo
nekoliko baza) i ništa više. Protjeran sam sa bližeg objektiva… Primož je sve
odradio odlično. Rekao bih da sam nešto i naučio, ali to je vjerojatno laž. Kockice me nisu voljele. Ništa nisam
odigrao baš loše, protivnik je bio prebrz, previše malih tenkova…
Zaključak? To ću zadržati za sebe, bar detalje.
Idem bojati tenkove i konjicu.
SLIKA 13 – Slovenski letači u iščekivanju mrvica HR
peciva.
Na kraju… gotovo praznim vlakom do Zagreba.
U kupeu su moje misli
bile same, neometane… specifični zvuk vlaka koji vozi prugom, uz rijeku… zalazak
sunca iza šume, tišina Slovenije u subotnju večer… nekako nestvarno. Držeći
knjigu utonuo sam u san. Kao da sam spavao 20 sati u komadu…
Tom
