U ranim jutarnjim satima trideset i devete godine dvadesetog stoljeća vojnici svetog Japanskog Carstva još iscrpljeni od forsiranog marša počeli su ubrzano kopati plitke rovove. Neispavani i gladni, formirali su obrambenu liniju malo ispred rijeke. General T. Boroshita ne daje ni sekundu odmora dok sve ne bude spremno. Ako se izgubi ova pozicija i bitka je izgubljena.
Već se u daljini moglo nazirati napredovanje protivničke pješadije i tenkova. Nikakva zabrinutost na licima veterana očvrsnulih u mnogim bitkama. Jutarnja magla skriva dva vješto postavljana protiv-tenkovska topa, jedinu šansu dok ne dođu spori Chi-Ha tenkovi iz rezerve.
Iskopani rovovi se vide iz zraka. Nemamo čime otjerati dosadne letače koji za sada samo izviđaju.
Kako izviđači nisu izazvali reakciju sa zemlje na bojište dolaze spori bombarderi. Rade malo. Nekoliko kratera od izbačenih bombi neće natjerati potomke samuraja u bijeg. Ako i ima gubitaka, nisu umanjili moral i želju za borbom.
Ugodno popunjeni general Boroshita (moja malenkost) je vod pješadije sa lijevog krila prebacio u sredinu. Višegodišnje iskustvo i dobro poznavanje neprijatelja govorili su generalu sa Sovjeti neće gubiti vrijeme zaobilazeći prirodne prepreke. Ravno naprijed pa će na mjesto svakog uništenog tenka doći dva nova. Vjerojatno je pomoglo i to što je maknut lijevi objektiv pa nisam imao što tražiti u šumi ;). Ovaj manevar je srećom prošao bez gubitaka.
Sovjetski general D. Kostičevski gura tenkove preko rijeke. Ako je ispred kojeg tenka bilo stablo tenk se sakrio, ako nije bilo zaštite tenkovi su ostali na otvorenome.
Nekoliko hitaca iz magle i T-26 gori. Topnika bacaju u zrak i kliču mu. Nažalost, AT topovi su privukli vatru desetak tenkova na sebe pa ja jedan uništen. Vod je imao sam dva topa, japanski od 37mm i zarobljeni ruski od 45mm. Ostao je samo ruski u igri. Razmjena vatre traje neko vrijeme…
Dok je general zaokupljen bitkom, iza njega se vidi mladi tenkist na obuci…
Štapsko osoblje upravlja čeonim tenkom u napadu. Mokra odjeća se suši u baraci…
Dva aviona ispuštaju bombe dovoljno blizu i bilježe se određeni gubici…
Nije došla zapovijed da se otvori vatra na avione. Malokalibarsko oružje šuti…
Drugi AT top je također uništen, preživjelih nema…
Na drugoj strani brzi BeTejci staju i iz rijeke pucaju. Raspao se sistem komande, a blizina fronta ne dozvoljava upotrebu signalnih zastavica. Tenkovi će tu stajati cijelu bitku.
Kasnije se u štabu moglo čuti svašta… od toga da je mladi zapovjednik brzih tenkova prebjegao Japancima sa planom napada, pa sve do nevjerojatne priče da su se tenkovi zaglavili u blatu radi idiotskog forsiranja korita rijeke, a da prije nije provjerena dubina. U svakom slučaju, pred kraj bitke se na bojištu pojavio onaj mladi tenkist Robertowski.
Bar desetak tenkova puca svim oružjem na ovaj vod. Toliko je municije ispucano da je još dugo nakon rata seljaci nisu mogli koristiti. Nazvali su je Zheleznyye ravniny.
Kao što se može vidjeti tenkovi su ručno bojani. Oslikavali su ih umjetnici iz cijelog Carstva. Iako mali, tehnički zastarjeli, od njih su na bojištu očekivali čudo. Samo, jedno je boriti se protiv pješadije brzinom hoda, a drugo nositi se sa bolje oklopljenim i jače naoružanim protivničkim tenkovima…
Iz Ruskih redova se čuje… Juriš! Za Staljina!!!
Tenkovi prelaze rijeku i gađaju već poznate ciljeve…
Prelazi se pontonski most. U pozadini se vidi kako sinovi SSSR-a u talasima pretrčavaju rijeku dubine potoka.
Naravno da povlačenja nema. Veterani strpljivo čekaju znojeći se na podnevnom suncu.
Zastava je izrađena od najfinije svile (MDF-a), bojana samo prirodnim bojama…
Flame tenkovi previše oprezno napreduju. Komasar vadi revolver Nagant i nakon nekoliko hitaca se vod ubrzava. Iza tenkova ostaje beživotna tijela nekolicine tenkista.
Bijelo obojani T-26 tenkovi šire se u lepezu i prilaze rovovima pritom pucajući. Flame tenkovi imaju prve gubitke od drugog voda Chi-Ro tenkova. Srećom su došli u sami centar bojišnice. Ne smanjujući brzinu uletjeli su u šumu, zaustavili se na rubu i otvorili su vatru na sve vidljive mete. Vrhunski obučena posada omogućuje re-rolanje promašaja na mete u 16''. Plameni (flame) tenkovi gore, posada bježi iz njih… Sklepani na brzinu, za ulogu koja im nije prvotno namijenjena, mogu se samo moliti bogu svih tenkista za brzu smrt.
Vod zelenih T-26 se reorganizira. Uništili su jedan Chi-Ro tenk dok su ostala dva toliko puta pogođena (dupli bailed out pa pad motivacije na 3+) da se posada na kraju priključila pješadiji u rovovima.
Ruski avioni ne dolaze iako je vrijeme savršeno.
Stižu zadnje japanske rezerve prikupljene tko zna gdje. Mala 70mm artiljerija (AT 3. FP 3+) uništava jedan snježni T-26.
Ruske AA mitraljeze posada demontira iz kamiona i sa pontonskog mosta šalju 12mm čestitke prema veteranima.
Regimental standard je postavljen između vodova i čas jednima, čas drugima daje motivaciju. Oba voda su skoro u svakom potezu pinana.
Flame tenkovi spaljuju nekoliko baza veterana pa zatim i sami ginu. Sa boka ih gađaju dva usamljena Chi-Ro tenka.
Potez je sedmi ili osmi. Na desnom krilu ostajem bez tenkova iako imam još nekoliko baza obične pješadije i dva Nikuhaku tima. Vremena nema previše… Prihvatljivi su potpuna pobjeda ili časni poraz, neriješeno nikome nije opcija.
Prikupljam zadnje žive timove im jurišam na usamljeni T-26. Bacam čak 9 kockica u napadu, od toga 8 sa Nikuhaku timovima. Jedan vojnik pogođen pada i eksplozija zahvaća cijeli tim. Prije toga su svi pobacali AT mine tako da i T-26 gori. Preživjeli veterani se vraćaju u rovove.
Preostale malobrojne jedinice general Boroshita povlači na novi položaj. Zadnji koji će braniti i nakon toga nema povlačenja. Rusi se zaustavljaju na objektivu… vrijeme je ručku!
Za kraj:
Odlična japanska pješadija i malobrojni tenkovi nisu imali šanse protiv toliko neprijateljskih tenkova.
AT topove sam izgubio prebrzo i jednostavno ih je malo. Rezerve nisam mogao koncentrirati na jednom mjestu… prvi vod tenkova je došao lijevo, drugi u sredinu, a treći desno :(.
Uz malobrojne tenkove slabog oklopa i malog dometa topa, još su i spori.
Za sljedeću EW bitku bih pripremio tešku artiljeriju umjesto ove od 70mm. To znači smanjenje jednog voda pješadije za 4 baze, micanje 70mm artiljerije iz liste… Trebam igrati sa Ho-Go tenkovima (standardno kretanje, veći domet) što znači da i tenkove reduciram za 2 vozila.
U igri sam uživao. Igrali smo 7 ili 8 poteza, do pobjede :).
Hvala generalu Kostičevskom na odličnoj partiji!
T. Boroshita
------------------------------------------------------------------------
Iz ratnog dnevnika D. V. Kostičevskog „Tenkovi su okrenuli na Istok“
Neosporno je da kod nas u Sovjetskom Savezu ima nadarenih pisaca čija su dela bila deo obavezne literature i kod nas na vojnoj akademiji. Međutim, ja nisam jedan od njih. Rođen sam oktobra 1917 godine pa se možereći da sam vršnjak sa našom Velikom oktobarskom socijalističkom revolucijom. Moji roditelji bili su seljaci kao što su to bili i njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja. Bili su nepismeni, radili su mnogo a živeli teško. Moj otac pridružio se Redničko Seljačkoj Crvenoj Armiji i prošao je sa njom mnoge teške ali i veličanstvene trenutke tokom građanskog rata. Ja sam odrastao slušajući njegove priče tako da nije bilo druge nego da upišem Vojnu akademiju. Kao jednog od najboljih pitomaca primili su me u novoosnovane tenkovske jedninice. Tenkovi kojima smo raspolagali bili su najbolji na svetu. Iako su licence za ove tenkove kupljene u Engleskoj i Americi, naši su trudbenici i specijalisti uspeli da ih izmene i poboljšaju do te mere, da smo ih u svakom smislu smatrali za svoje rođene.
Naredba o pokretu došla je iznenada. Trebalo je usiljenim maršom prvo stići do najbliže železničke stanice gde smo tenkove i svu prateću opremu natovarili na vozove. Tek kada smo ovo naređenje izvršili, od svog nadređenog saznao sam glasinu, da putujemo daleko na Istok. Još na Akademiji su nas učili da je Japan počeo da se širi po Aziji, već je okupirao veliki deo Kine a pričalo se da je naša bratska i prijateljska Mongolija sledeća na redu. Ko zna, možda će Japan pokušati da napadne i našu zemlju mada bi to bilo ravno samoubistvu!
Mongolija je bila druga socijalistička zemlja na svetu i prema njoj smo osećali ljubav i obavezu kakvu stariji brat oseća prema mlađem. Nismo smeli da dopustimo da osvajači, osokoljeni uspesima tokom poslednjih nekoliko godina, u tren oka izbrišu sve ono što su trudbenici Mongolije mukom stvorili. Sve ovo objasnio nam je komesar neposredno pre dolaska na odredište. Pored toga rekao nam je kako je prošle godine Japan već pokušao da napadne našu zemlju kod jezera Hasan ali je bio do nogu potučen! Mi o tome nismo ništa znali jer su takve informacije bile strogo poverljive. Bili smo iznenađeni a naša želja da se obračunamo sa drskim osvajačima postala je još jača.
Obaveštajna služba nam je na sastanku štaba predočila da je ovaj put japanska carska vojska prešla reku Halhin Hol i tu utvrdila svoje položaje. Ovo nije nije bila sitna čarka ili provokacija, ovo je bila prava agresija! Na tom sastanku sam prvi put video Žukova. Do tada on je bio samo jedan od viših komandanata ali ovaj put osetio sam da se nešto u njemu promenilo. Ili je situacija bila sasvim drugačija.
Postrojio je sve nas komandante bataljona i rekao nešto što je zvučalo otprilike ovako: “Drugovi, neću vam reći kako je naš neprijatelj slab, neobučen ili glup. To jednostavno nije istina. Japanci su 1905 pobedili rusku carsku armiju i naneli našoj zemlji veliku sramotu. Ne želim da vaši postupci počivaju na zabludama ili preteranoj samouverenosti. Svaka zabluda koštaće života stotine naših drugova, i u krajnjoj liniji može uvući našu zemlju u dugotrajan i neizvestan rat. Japanci su se do sada pokazali kao fanatični i hrabri borci koji su spremni da se bore do poslednjeg. Mi ćemo biti bolji od toga. U ovom trenutku na našim položajima, a po podacima naše obaveštajne službe, na svakog sovjetskog vojnika dolaze barem tri ili četiri japanska vojnika; na svako naše oruđe dolazi barem tri japanska oruđa. Donedavno, japanski avioni tukli su uspešno naše avione ali su nam u pomoć doleteli „Staljinovi sokolovi“ koji su za kratko vremene uspeli da preokrenu situaciju u vazduhu u našu korist. Ne treba da brinete o napadima iz vazduha. Vaš zadatak je da sa vašim tenkovskim bataljonima slomite otpor Japanaca i osvojite njihove položaje. Vaša prva prepreka je reka, a zatim dolazi duboko ešalonirana odbrana sa protivtenkovskim topovima i ukopanom pešadijom. Japanci takođe u pozadini imaju tenkove i sigurno će ih iskoristiti protiv vas. Jedina dobra vest je da Japanci imaju otrpilike tri puta manje tenkova od nas. Naređenje je prosto: Silovitim i brzim udarom slomiti otpor neprijatelja i zauzeti njegove položaje sa druge strane reke. Drugovi, sav sovjetski narod i drug Staljin su uz vas! Nemojte ih izneveriti!“
Bio sam veoma uzbuđen. Tog jutra, posle neprospavane noći, u cik zore, približio sam se obali reke i osmotrio japanske položaje. Sve je bilo tačno onkao kako su nam rekli u štabu. U jednom trenutku ugledao sam japanskeog oficira džinovskog ratsa. Savetnik mi je rekao da se zove Bo Ro Ša ili tako nekako. Smireno je obilazio položaje i izdavao naredbe. Bilo je jasno da će držati položaje dok ne izgubi i poslednjeg vojnika pri tome žrtvujući i sebe samoga.
Japanci su razvukli svoje snage preko celog bojnog polja. Moja prva ideja bila je da se ustremim na svoj središnji i levi objektiv dok ću ka desnom objektivu napraviti samo lažni manevar. Tenkovima sam krenuo sigurno, koristeći svako mogući zaklon. Ipak sa toliko tenkova to jednostavno nije bilo uvek moguće. . Od više komande dodeljeno mi je 1500 poena u koje sam uspeo da stavim 7 vodova (četa). Imao sam četiri čete tenkova; protivavionce koji su se mogli koristiti i protiv pešadije; male haubice montirane na kamione i motostreljačku četu iz divizijske rezerve.
Silovito, ali ipak oprezno, krenuo sam svim svojim tenkovima onako kako su pristizali iz pozadine. Nije imalo šta da se čeka jer je svako čekanje značilo da će Japanci dovlačiti sve nove i nove rezerve. Napad je počeo uspešno. Reku smo pregazili bez većih problema. Tenkove BT-5 ostavio sam na levom krilu u zaklonu odakle su mogli da vatrom neutrališu japanske položaje. Zato sam na tom krilu uveo Hemijske tenkove HT-26 koji su plamenom prižili sve pred sobom. Ovde su postali očigledni svi nedostaci ovog tenka, pre svega njegov mali domet. Ipak, bez obzira na to, oni su dali značajan doprinos pobedi, uništivši nekolicinu utvrđenih pešadijskij jedinica. Privukli su na sebe vatru japanskih tenkova koji su tako otkrili svoje položaje i postali laka meta za sakrivene BT-5.
Međutim, glavni okršaj bio je na centralnom objektivu. Tu su gramotnom uptrebom i uz nešto sreće dve čete T-26 uspele da onesposobe prvo jedan pa zatim i drugi protivtenkovski top neprijatelja. Tako su mogli da se približe položajima japanske pešadije. Nažalost, u tom trenutku počeli su da pristižu i japanski tenkovi. U međusobnom prepucavanju sovjetski su tenkisti bili uspešniji pre svege jer su vešto koristili brojčanu nadmoć. Puno je neprijateljskih jedinica ostalo na bojnom polju. Kada sam shvatio da su Japanci iscrpli svoje rezerve krenuo sam u potiskivanje i pojedinačne napade. Japanska pešadija pokazala se veoma opasnom čak i tada. Posebno su bili opasni nikuhaku timovi. Ipak, krajem dana preostala nekolicina Japanaca povukla se sa svojih položaja.
Ovaj sukob protekao je lepo, ukoliko se tako nešto može reći za ovakvu bitku. Svi ciljevi su ispunjeni. Srž mog tenkovskog bataljona od 1300 poena jedinstvena je pojava u ranom ratu koja ima ogroman potencijal sa svojim 31 tenkom, podrškom iz vazduha i dva manja voda. U tom trenutku činilo mi se da ne postoji ni jedna vojska na svetu koja bi u 1300 poena mogla da se suprotstavi mom tenkovskom bataljonu. Motostreljačka četa uvučena je u bitku tek kasnije više iz predostrožnosti nego iz potrebe.
Za svoje zasluge odlikovan sam i unapređen lično od druga Žukova a zatim sam dobio prekomandu u Zapadni vojni okrug. Nisam ni slutio da odmor neće dugo potrajati jer će uskoro izbiti sukob sa mnogo opasnijim neprijateljem...
SLIKE 21-24
Nema komentara:
Objavi komentar